Vladin hot-line za nevine razgovore

ŠTO JE iznenađujuće u vijesti da je registrirani kriminalac u jednom danu15 puta kontaktirao s ministrom u Vladi? Iznenađenje bi bilo da se to nije dogodilo. Što je neobično u činjenici da je neposlušni ravnatelj policije Vladimir Faber “unaprijeđen” na birokratsku dužnost? Faberu se to već toliko puta dogodilo da bi bilo neobično da su ga ostavili na dužnosti. Dugo je i izdržao. A što je novo u informaciji da je premijerov osobni prijatelj i veleposlanik Neven Jurica potrošio 750 tisuća državnih kuna za osobne potrebe? On je to već toliko puta učinio, da je novo jedino to da je pronevjereni iznos vratio. Odakle mu, nije umjesno ni pitati.

Privedite “osumnjičene”

Eto, tako mnogo vijesti, a tako malo novosti. Iako su neki iskusni komentatori nakon smjenjivanja Fabera otkrili da u Hrvatskoj postoji nešto što se zove “institucionalizirana politička korupcija”, ovo što se događa u posljednje vrijeme samo je logični nastavak politike koju je Sanaderova Vlada vodila proteklih šest godina. Uzbudljivo je nagađati tko bi mogao biti taj famozni ministar koji se glupo dao uloviti u razgovoru s registriranim kriminalcem. Ali samo zato što je konkurencija velika.

U Sanaderovu kabinetu ima toliko sumnjivih lica, da se ne zna odakle uopće početi s nagađanjem. Ali ruku na srce, što danas uopće znači kontaktiranje s kriminalcima, pa još i registriranim? Toliko ima većih kriminalaca koji nikad nisu osuđeni (vidi pod: Kutle), da ih je zapravo teško više uopće razvrstavati. I uostalom, koga briga za podzemlje kad se najveći marifetluci događaju u vlasti i oko nje: u privatizaciji, na natječajima, u javnoj nabavi…

Apetiti Jurice&Žužula&Co

A pogledajmo Miomira Žužula. Čovjek čija bi rastrošnost na veleposlaničkom mjestu u Washingtonu danas posramila čak i jednog Juricu, onaj koji je s pozicije državnog dužnosnika namještao poslove Bechtelu i Barru, onaj koji je iznajmljivao kuću diplomatima ne plativši porez, onaj koji ostavlja prljave tragove čega god se uhvati (pa čak i trošenja 2,5 milijuna kuna od famoznog sveučilišta), sada nas želi uvjeriti da nije korumpiran i da su afere izmišljotina, uz ciničan dodatak da za sve afere postoji “sudski pravorijek”.

A u Veroni su premijer i on, zajedno s tadašnjim šefom Plive Željkom Čovićem, uživali u umjetnosti. Koliko je to koštalo i tko je platio, još uvijek nismo saznali.

Lisice u kokošinjcu

I kad smo već kod uživanja, pogledajmo što je napravio Neven Jurica. Čovjek je haračio po državnoj blagajni gdje god je stigao, od Australije, preko Norveške i Washingtona, sve New Yorka. Njegovo postavljanje na diplomatsko mjesto jednako je puštanju lisice u kokošinjac. I sve ove godine nije mu dlaka pala s glave. Dapače, uživao je puno povjerenje premijera Sanadera, koji ga je godinama odbijao smijeniti, ulazeći zbog njega čak i u sukob s predsjednikom Republike. Braneći prijatelja Juricu od Mesićeva pritiska Sanader je iz osvete smijenio dvojicu njegovih diplomata, izazivajući pritom diplomatski skandal u Libiji.

I pazite sad, kad je Jurica shvatio da više nema kamo, da će ipak morati odgovarati zbog krađe, on je iznenada vratio ukradene pare. Svih 750 tisuća kuna. Odakle mu? No, osim što je povrat stigao prekasno, a kaznena prijava već krenula (i tko zna u kojoj ladici će završiti), pitanje je što će se dogoditi s premijerom koji je svog prijatelja toliko dugo štitio. Zna se: ništa.

Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić zna kako se godinama održava na funkciji. Nije on naivan kao Vladimir Faber da se izlaže ponižavanjima i šikaniranju. Nije toliko blesav da (pre)ozbiljno shvaća svoj posao.

Nema iznenađenja

Vladimir Faber smijenjen je bez obrazloženja. Zbog toga je bio opravdano ljut i razočaran. Onda je njegov stari prijatelj i šef Tomislav Karamarko objasnio kako je uklanjanje sa čela policije na birokratko mjesto u Ministarstvu unutarnjih poslova zapravo promaknuće. I premda svi znaju da je Faber smijenjen jer je zagrizao za nešto ozbiljno - bilo za vojne kamione, bilo za kontakte podzemlja i ministara – on je pristao da se tako odnose prema njemu. To ipak više govori o njemu, nego o onima koji ga “nagrađuju”.

Tako otprilike izgleda institucionalizirana politička korupcija. Institucije potiču ili izravno sudjeluju u koruptivnim radnjama. Institucije zataškavaju afere. Institucije komuniciraju s kriminalcima. Institucije kažnjavaju neposlušne policajce. I zašto bi to još nekoga iznenadilo?

Tko se sjeća BBC-a?

Prije par mjeseci državni vrh i dobar dio javnosti digao se na noge zbog BBC-eva članka u kojem se tvrdilo da je Hrvatska prožeta kriminalom i korupcijom. To navodno nije bila istina. Jest da je pukla bomba u centru Zagreba, ali više ne puca. Jest da je bilo nekih ubijanja, ali i u Velikoj Britaniji zna se dogoditi da beskućnik zbog šampona za kosu upuca odvjetničku vježbenicu. A što ćemo sad?

Kako ćemo sad objasniti činjenicu da “registrirani” (pazite na formalnost) kriminalac telefonira ministru u Vladi? Ima li toga u Britaniji? I ako ima, kakva onda sudbina može snaći tog ministra? Jadranka Kosor dala je još jedno originalno objašnjenje: ako je priča točna, prema ministru će se primijeniti svi oni zakoni koji bi se primijenili da je riječ o bilo kojem drugom građaninu. E krivo!

Čuđenje i zgražanje

Kao prvo, građanima nije zabranjeno komunicirati s registriranim kriminalcima. Drugo, dužnosnici ne bi trebali voditi računa samo o kaznenoj, nego i o moralnoj odgovornosti, o političkoj vjerodostojnosti, o sukobu interesa i svemu drugome. Nije, dakle, samo problem jesu li ministar i kriminalac zajedno krali, nego jesu li uopće razgovarali. I treće, znamo da su ministri u Hrvatskoj iznad zakona i iznad običnih građana. Da nisu, Faber danas ne bi bio “unaprijeđen” u birokrata. A Berislav Rončević ne bi bio političkom voljom amnestiran u Hrvatskom saboru.

I zato je BBC u pravu. I zato je u indeksu korupcije pravosuđe na prvom, a politika na trećem mjestu. I zato čuđenju nema mjesta. Ali zgražanju ima.