Monica Bellucci: Volim i akcijske i erotske scene

Sasvim mi je svejedno. Ne bojim se svoga tijela, naučila sam ga koristiti kao instrument

Moje tijelo mi je veoma važno…, moje lice, ruke, noge, oči, sve. Koristim sve što imam. I sjajno je kad imate takav odnos s tijelom. Kad imate takvu slobodu, to je trenutak u kojem možete dati najbolje od sebe kao glumica.“ – Monica Bellucci

Ako je film žena, kako je jednom izjavio Fellini, onda je vjerojatno najljepši film svih vremena Monica Bellucci. Taj film već u startu ima moćan naslov – Monica Bellucci. Iako joj ime ne “započinje kao milovanje, a završava udarcem biča“, kao Marlene Dietrich, gledatelj pri spomenu naslova tog filma ipak može vizualizirati štošta.

Recimo, Bellucci, usne puči. Napučene, sočne, krvavocrvene usne, koje u krupnom planu ljube Keanua Reevesa u drugom “Matrixu“ (2003.), doista su jedan od zaštitnih znakova Monice Bellucci, Božice u svoj svojoj prirodnoj ljepoti.

Čim se kamera malčice odmakne od tih usana vrele višnje, otkrit će iznimne crte lica što zrcali ljepotu žudnje. I oči! Pitate li redateljicu filma “Don’t Look Back“ (2009.) Marinu de Van, Monicina gluma počiva upravo na ekspresiji njezinih tamnih očiju.

A kad se kamera dovoljno opusti na očima lijepe Bellucci, nastavlja polako putovati po njezinu voluminoznom tijelu, punom fino zaokruženih oblina, otkrivajući sve atribute iskonske ženstvenosti, kao u Tornatoreovoj “Malenoj“ (2000.), gdje je konačno postala seksi fantazijom, projekcijom relativno jeftino kupljenih filmskih snova koji ostaju u sjećanju poput ljetnih dana djetinjstva.

Rođena Talijanka ponosno ističe kako glumi tijelom jer “gluma nije samo u riječima“. Kako bi to potvrdila, spomenut će vam Holly Hunter koja “nije govorila u ‘Pianu’, a osvojila je Oscara“.

Sa ženama nemam dobru ‘kemiju’

Savršeno isklesana, kao da je djelo našeg kipara Meštrovića, Bellucci je, zbog takvog (remek)tijela (mjere 90-61-90 na visinu od 1,71 cm), danas prihvaćena kao fetiš i mit, slično Marlene Dietrich. Također, ona je, baš poput “Plavog anđela“, ponajprije filmska diva kakve su nekoć vladale kinima i inspirirale je da postane glumica.

Tko zna, da Monica nije vidjela Sophiju Loren na djelu, možda bi završila pravo na sveučilištu u Perugii i danas nekom (ne)sretnom Talijanu pomagala oko problema sa zakonom.

To bi isto bio neki vid glume s obzirom na to da drži kako su “odvjetnici nevjerojatni glumci koji svakog dana igraju uloge na sudu“. Ipak, sudbina joj je bila zapečaćena kad je Coppola ugledao sliku “belle donne“ i angažirao Bellucci za ulogu jedne od Drakulinih nevjesta u “Drakuli“ (1992.).

Gluma je možda teža od poziranja pred fotografom, ali to ju je iskustvo natjeralo da se trajno nastani ispred kamera. Biti glumica za nju je ionako “sublimacija ženstvenosti“. Monica zato i preferira da je se zove glumicom, a ne tipičnom filmskom zvijezdom. Svejedno, tijekom canneskog intervjua isijavala je poput najsjajnije filmske zvijezde. Nemojte joj reći da ste to od nas čuli.

Kako ste reagirali kad ste u filmu “Don’t Look Back“ vidjeli scenu preobrazbe u kojoj lice Sophie Marceau poprima vaše facijalne konture? Sophie je bila počašćena što ste to baš vi.

Je li? (smijeh) Svidjela mi se scena. Gledala sam u svoje i njezino lice i nisam mogla vjerovati da su korišteni specijalni efekti jer je bilo preuvjerljivo. Čudan neki osjećaj. No, Sophie i ja imamo dosta toga zajedničkog, iako smo zapravo prilično drukčije u pravom životu, a u filmu igramo dvije različite strane iste osobe koje se u jednom trenutku prelamaju. Moja mediteranska strana tu je došla do izražaja više nego obično.

Uglavnom igrate različite uloge i ne volite se ponavljati. Je li vam teško padaju česte i zahtjevne glumačke metamorfoze? I kako birate uloge, odnosno po čemu znate da je uloga “prava“?

Nije lako, ali sjajno je kad kao glumica imate priliku igrati drukčije likove u različitim državama i kulturama. Ja čitavo vrijeme tražim nešto novo. Primjerice, scenu iz “Nepovratnog“ ne bih više odglumila i dala da me opet siluju na filmu. To sam već napravila, a nema se smisla ponavljati.

Uglavnom, pri odabiru ključno je pitanje kvalitete scenarija i mog osobnog ukusa. Neovisno o tome je li uloga velika ili mala, prihvatit ću je ako mi se sviđa te ako s likom i filmom uspostavim neki odnos, posebice ako je film kompleksan kao ovaj, pa trebate shvatiti o čemu se tu zapravo radi, odnosno je li u pitanju samo potraga za identitetom.

Događa se puno puta da je manja uloga bolje napisana od velike. Samo nekoliko minuta na ekranu dovoljno vam je da to demonstrirate, a ne nužno dva sata.

Ukratko, kakav ste odnos imali s likom u “Don’t Look Back“?

Bio je to volim-mrzim odnos (smijeh).

Za vas je, pri odabiru filmova, najvažniji redatelj i njegova vizija. Kakvu je viziju imala Marina de Van?

Držim da, ako imate scenarij koji nije sjajan, a redatelj jest, možete snimiti velik film. Volim raditi s mladim talentima, s nekim tko zna što hoće od filma. Marina je znala što želi. Bila je tako precizna s režijom, gotovo kao pravi perfekcionist. Znali smo često snimati istu scenu na dva različita načina kako bi Marina mogla odabrati bolju.

Međutim, redateljica Marina de Van rijetka je pripadnica ljepšeg spola u čijem ste filmu igrali. Preferirate ružniji spol iza kamere?

Ne radi se tu o spolu, nego o talentu, premda iskreno sa ženama nemam dobru ‘‘kemiju’’ i tu mislim na žene općenito. Na snimanju filma zanimljiva mi je ta dualnost, spoj ljepote i ružnoće, slično kao što sam ponekad ja samoj sebi ružna, ponekad lijepa. Jedan dan je sve krasno, drugi pakao, kao i u životu, a s time po meni muškarci bolje izlaze na kraj.

Monica na filmu je tek mali dio mene

Biste li se vi ikad okušali kao redateljica poput Sarah Polley?

Ne, nikad, preferiram biti glumica i želim biti iznenađena s tuđim idejama i onda u njih ukomponirati svoje. Režija je iznimno odgovoran posao, a ja sam prelijena i prerazmažena.

Ne izgledate baš prelijeni – takoreći snimate ne manje od dva filma godišnje.

Glumački nisam lijena. I ne mogu biti. Polaskana sam što imam priliku putovati svijetom, što me zovu na oba kontinenta, u Italiji i Francuskoj, ali i Americi.

Gdje vam je draže, u Europi ili Americi? I imate li obvezu predstavljanja Italije i talijanskih žena kao Sophia Loren?

Odgovornost predstavljanja dolazi prirodno kad ste poznati u međunarodnim krugovima. Osobno, volim biti na obje fronte, iako je, realno, lakše biti glumica u Europi. U Americi se sve odvija tako brzo u usporedbi s Europom, svaki put smršavim, i ne šetam, nego trčim kad sam tamo.

Amerika je jedan veliki “milkshake“ u koji je natrpan star sistem, opsesija VIP tretmanima, imidž… U Europi nisu opsjednuti tim stvarima, barem ne u tolikoj mjeri. Ako ništa drugo, ljudi ovdje znaju prepoznati razliku između glumca i prave osobe.

Zato se i niste trajno preselili u SAD?

Tako je, tamo nemam kuću, stan, ništa, samo agenta i kad dođem, uvijek je to na pet-šest dana, sastančiti, snimati… Dakle, odem i vratim se. No, kako se u Americi snima puno dobrih filmova i imate širok izbor, možete raditi u studijskim ili nezavisnim okvirima, drago mi je da misle na mene, da ne moram živjeti u Americi da bih ujedno mogla tamo i raditi.

Što vam je teže snimati, akcijske ili erotske scene?

Sasvim mi je svejedno. Volim snimati i akcijske i erotske scene. Ne bojim se svog tijela. Naučila sam ga koristiti kao instrument. Ako tijelo tretirate na taj način, od njega možete dobiti zapanjujuću emociju.

Spomenuli ste razliku između glumca i prave osobe. Glamuroznu Monicu Bellucci koju vidimo na seksi fotkama, u časopisima, reklamama, filmovima… Je li to “prava“ Monica Bellucci?

Postoji razlika između mene na slikama/u filmovima i onog što jesam. Kad me vidite u filmu, na crvenom tepihu…, to je tek mali dio mene. Naš je posao da stvaramo san, podjednako i vama i samima sebi, kao prošle noći kad sam stavila šminku i odjenula crvenu haljinu za potrebe premijere filma.

Međutim, nakon tog trenutka sna, dolazi trenutak realnosti i buđenja koji nitko od vas ne vidi. Nitko ne vidi da se i mi, kao i “obični smrtnici“, vraćamo natrag kući, gdje nas čekaju naši problemi poput, recimo, bolesnog djeteta.

slobodna dalmacija