Ne daj se Dalmacijo!

 

Piše Edi Zelić

Otvorenim pismom u Nedjeljnoj Dalmaciji splitski pjevač i autor Dragan Lukić Luky obratio se javnosti kritzirajući preveliku centraliziranost Hrvatske, zapostavljenost Dalmacije i iseljavanje stručnih i sposobnih kadrova s juga u Zagreb ili inozemstvo. Dalmacija ostaje bez svojih talentiranih sinova i kćeri. U Splitu, Šibeniku, Zadru ili Dubrovniku visoko obrazovani ljudi nemaju perspektivu, da se ne govori o Sinju, Benkovcu, Kninu, Drnišu, Imotskom i drugim mjestima Dalmatinske zagore. Šta je to došlo, ljudi moji pita se Luky? Šta se to događa? Kako to da mladi u Splitu i Dalmaciji nemaju šta radit?
S pravom Dragan Lukić Luky postavlja spomenuta pitanja. Split je ostao bez velikog broja industrijskih pogona, proizvodnje danas gotovo više i nema. Ako se od nečega živi, onda je to turizam. Potrošačka groznica je preplavila grad koji je po broju velikih trgovačkih centara, jedan od vodećih, a ako se doda dugopoljska ponuda, možda i vodeći u Hrvatskoj. Premda je puno Dalmatinaca na utjecajnim (političkim) funkcijama u Zagrebu, relativno malo je to značilo za razvoj jedne od najljepših hrvatskih regija. Donedavni predsjednik vlade Dalmatinac, predsjednik Sabora Dalmatinac, ministri Dalmatinci, novopečeni predsjednik države Dalmatinac. A istodobno je zaustavljen nastavak gradnje autoceste prema Dubrovniku, stopirani su radovi na probijanju tunela kroz Biokovo, ne pomiče se gradnja brze ceste od Trogira do Omiša, ništa od često citiranog mosta Kaštela-Split, zatvaraju se i zadnji pogoni i tvornice u sinjskoj krajini…Gdje će to sve završiti? Ne čudi što se po ulicama počelo pričati da je autocesta „Dalmatina“ napravljena tek da bi se što brže moglo otići iz Dalmacije.
Dragan Lukić poziva Dalmaciju da se probudi, da lupne šakom o stol i da prihode od iduće turističke sezone pohrani u jednom velikom sefu ispod mora. Međutim, što i ako turistička sezona 2010. zaškripi? Što ako se posljedice jedne od najvećih svjetskih gospodarskih kriza budu primjećivale u pravoj mjeri tek u nadolazećoj sezoni? Prve informacije iz hotela duž jadranske obale, gdje je nestalo novca za isplatu plaća djelatnicima, idu upravo u tom smjeru. Dalmacija je definitivno u nezavidnoj situaciji. Međutim, krivo je tražiti krivnju na drugim mjestima poput Zagreba. Nepotrebnim buđenjem regionalnih anatagonizama nikome se neće pomoći. U Hrvatskoj se mora proširiti svijest o potrebi hitne decentralizacije i preusmjeravanja moći u regionalna središta. Često spominjani teritorijalni preustroj i odustajanje od sustava županija mogao bi biti prvi korak prema dobivanju rješenja. Uostalom, i Europska unija u sklopu pregovaračkog procesa zagovara stvaranje jakih regionalnih jedinica, što u Hrvatskoj još uvijek nije realizirano.
Sa sredstvima koja joj stoje na raspolaganju Dalmacija i njeni gradovi trebali bi pametnije agirati. Nije li isplativije ulagati milijunske svote umjesto u zgrade, vječito prazne sportske arene ili nepromišljene projekte poput onog na splitskoj Rivi u nove generacije, školske prostorije i dvorane, vrtiće, fakultete i stručno osoblje koje će u njima raditi? Lako je to reći kada u Dalmaciji nema kratkoročnih planova, a kamoli onih dugoročnih. Sve se radi ad hoc, prema potrebama. Krpi se jedna rupa da bi se začepila druga. I nikako izaći iz tog vražjeg kruga. Lokalni heroji i gradonačelnici busanjem u svoja hrvatska prsa osvajaju glasove naivnih građana. A projekata nema, rješenja nema, ideja nema…
A kada se nađu ljudi poput Dragana Lukića Lukya, kojekakvi preponosni Dalmatinci i Hrvatine po internetskim portalima ih napadaju bez argumenata, pretražuju im krvna zrnca i pitaju se kako to da se „jedan Srbin poput Lukića“ usuđuje soliti njihovu pamet. Njima je važnije odakle je tko, tko su mu i što su mu roditelji i kakvo je djetinjstvo proveo. Na ideju da bi u čovjeku poput Lukića mogla postojati građanska svijest o protestiranju protiv aktualne društvene situacije, a s ciljem napretka rodne mu Dalmacije, takvi pojedinci ne dolaze. Očito je da su TBF-ovci u pravu kada u svojim stihovima govore o stanju splitskoga uma, koje u ovom kontekstu slobodno možemo projicirati na ono dalmatinsko: drugi nek nam rješava probleme, onaj koji nudi rješenje ubraja se u kretene. Gradovi su to u kojima su svi face i kojima najveće face za dva dana budu štrace. Svi po ulicama nose oakley cvike i „svak bi piva i svira“, a kad-tad postaje žrtva nekog đira. Tamo vlada temperament ali malo razuma, e to je stanje dalmatinskoga uma.