Dragi prijatelji iz dijaspore…
Piše Edi Zelić
Hercegovci opet ne silaze s naslovnih stranica hrvatskih medija. Na žalost, kako smo to već i navikli, o njima se ne piše baš u pozitivnom kontekstu, nego se nagađa kako im najbolje i najefikasnije ukinuti pravo glasa na izborima u Hrvatskoj i kako spriječiti da se služe s dva prebivališta.
Činjenica je da spomenuti aspekti nisu riješeni na najadekvatniji način. Međutim, hrvatski političari uhvatili su se još jednom problema koji je zapravo sve minorniji i neizraženiji. U njihovom politikantskom mediokritetu i talentu za pridobivanje jeftinih poena zaista su majstori bez konkurencije. Kada već nisu u stanju riješiti prave probleme poput nezaposlenosti, siromaštva velikog dijela stanovništva, nereda u pravnom sektoru, korumpiranosti i nesređenosti u mnogim društvenim granama, e tada su se okomili na Hercegovce, odnosno Hrvate iz Bosne i Hercegovine. Oni su krivi što glasuju u Hrvatskoj, zbog njih smo u krizi, oni nam kroje sudbinu, njih treba maknuti, izolirati, odbaciti i bit će nam opet svima bolje. Moš mislit…
Koje li ironije sudbine da sada i mnogi članovi HDZ-a uskaču na vlak kojim, naravno pritisnuti zahtjevima EU-a, pošto-poto žele provesti zakonske promjene koje će se uglavnom ticati tzv. beha-dijaspore. A nisu li upravo ti isti HDZ-ovci godinama profitirali od Hrvata u Bosni i Hercegovini? Naime, već dugo prije svakih izbora se znalo da će HDZ u Bosni dobiti većinu glasova i da mu na tom teritoriju zapravo nitko ne može konkurirati. Međutim, što je taj isti HDZ svih ovih godina činio za Hrvate u Bosni i Hercegovini? Njihova situacija se nimalo nije popravila. Dapače, Hrvati unutar BiH danas ne mogu biti nazvani ravnopravnim narodom. Drugi biraju i razriješuju njihove predstavnike. Hrvati su konstitutivnost faktički izgubili i unutar Federacije BiH, a kamoli na razini čitave države.
Pred takvom pozadinom zaista nije čudno što su mnogi Hrvati u BiH na zadnjim predsjedničkim izborima HDZ-u okrenuli leđa. Konačno su, reklo bi se, progledali, izabrali druge opcije ili, što je najčešće bio slučaj, nisu ni izašli na birališta jer im naravno ni druge opcije ne nude ništa bolje. Dovoljno je samo spomenuti dosadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske koji se u svoja zadnja dva mandata nije previše trudio da se na licu mjesta, primjerice u Hercegovini ili srednjoj Bosni konkretnije informira o statusu Hrvata i njihovom svakodnevnom životu. S druge strane srpski predsjedik Boris Tadić dolazi na proslave obljetnice paratvorevine pod nazivom „Republika Srpska“ i prima ruskog predsjednika ruku pod ruku s Miloradom Dodikom, a turski ministar vanjskih poslova ni pet ni šest izjavljuje da je Sarajevo „istaknuta točka povratka osmanskog utjecaja na Balkanu“. Gdje su Hrvati? Tko će stati uz naše sunarodnjake u Bosni i Hercegovini? Ima li netko tko će zaštiti njihov interes?
Čini se da odgovori na sva ova pitanja ispadaju negativni. Osim što u političkom spektru nema ozbiljnije stranke koja će se iskreno zauzeti za dobro Hrvata u susjednoj državi, i mediji su dobili nalog pljuvati po svemu što je hercegovačko ili ima veze sa Hercegovinom ili Hrvatima u BiH. Pri tome nitko ne piše da „problem“ sudjelovanja u glasovanju zapravo više i nije problem, jer je i na prošle izbore izašlo manje od dvadeset posto Hrvata u BiH s pravom glasa, dok je taj postotak u ostatku iseljeništva još i manji. Više je razloga za to. S jedne strane nove generacije hrvatskih iseljenika sve se manje zanimaju za prilike u Hrvatskoj. S druge strane ljudi u tzv. dijaspori uvidjeli su konačno da im njihovi izabrani zastupnici i ne donose previše dobroga nego ih brižno obilaze i obećavaju im med i mlijeko sve dok ne zasjednu u fotelju s državnom plaćom.
Dakle, na stranu to što ni u jednoj demokratskoj zemlji na svijetu konstituvni narod susjedne države ne može biti smatran dijasporom, te se zbog toga promjene u izbornom zakonu čine neminovnima, podcjenjivački odnos prema Hercegovini i Hrvatima u BiH nije korektan i ne nalazi se u duhu demokracije, koja očito u Hrvatskoj još dugo neće profunkcionirati kako je to uobičajeno u zapadnoj Europi.
Da je sreće hrvatski političari bi se zanimali za probleme i borili za svaki glas, pa i onaj iz dijaspore. Uzor im, na primjer, mogu biti Talijani i talijanske stranke koje uoči svakih izbora šalju informativne letke i pozive svojim iseljenicima za izlazak na birališta. U tim pismima se iseljeni Talijani oslovljavaju kao „cari amici“, odnosno dragi prijatelji. Imaju li hrvatski političari među dijasporom drage prijatelje?
