GORDIJSKI ČVOR

PIŠE EDI ZELIĆ

Od početka prosinca u Europskoj uniji stupio je na snagu dugo osporavani Lisabonski ugovor. Bio je to razlog za slavlje mnogih eurofila koji su se radovali nadajući se da će na novoj pravnoj osnovi Europska unija bolje i efikasnije reagirati na razne unutarnje i vanjske izazove. S druge strane, bili su sretni i kritičari koje se nikako nije moglo uvjeriti u djelotvornosti novog ugovora. Naime, i njima je dozlogrdilo gotovo deset godina mukotrpnog raspravljanja što je konačno završeno ratifikacijom lisabonca.
Danas, tri mjeseca nakon povijesnog prvog dana primjene novog ugovora, razloga za slavlja i nema previše. Globalizirani gospodarski svijet uopće ne zanimaju odredbe iz ugovora koji vrvi ovim i onim iznimkama, samo da se ne bi naljutilo koju zemlju članicu. Zajedničko europsko tržište, pogotovo Monetarna unija kao najznačajniji odgovor na pad Berlinskog zida i završetak Hladnoga rata, nalazi se pred najozbiljnijim ispitom i velikim izazovom. Kako je ovih dana priznala i njemačka kancelarka Angela Merkel, euro se nalazi u vrlo teškoj situaciji, prvoj takvoj nakon uvođenja zajedničke valute. Slučaj Grčke, koja je pristup Monetarnoj uniji ostvarila, kako se sada jasno vidi, lažiranim podacima, upozorio je na mnoge nedostatke europskoga sustava. Narušeno je obećanje o stabilnosti, dopuštena je neodgovorna politika i prijeđene su granice svake tolerancije i solidarnosti. A koje su posljedice? Naravno da se odmah govori o opasnosti za opstojnost čitavog europskog integracijskog projekta. Nitko donedavno nije ni slutio da bi se u Europi moglo postavljati pitanje da li Lisabonski ugovor možda prouzročuje upravo suprotno od onoga što se željelo. U njemu se ne daje jasan odgovor na pitanje o političkom vodstvu EU-a. Dapače, stvari postaju samo još kompliciranije. I dalje nije moguće identificirati centar za donošenje europskih odluka. Odbijanje američkog predsjednika Obame da sudjeluje na redovnom sastanku s vodstvom EU-a itekako je pogodilo u srž osjetljivih Europljana. Nastavak je to već viđenog scenarija na svjetskom summitu za zaštitu okoliša u Kopenhagenu, kada se Europljane i nije baš pitalo za njihovo mišljenje u mnogim vrlo bitnim pitanjima za budućnost našega planeta. A kako bi ih se i pitalo kada, kako bi Indijanci rekli, govore različitim jezicima.
Sličan scenarij kao u Kopenhagenu mogao bi se ponoviti i u sigurnosnoj politici. Naime, želja da se odigra bitna uloga svjetske velesile zahtjeva mnogo više od pukog uvođenja novih političkih mandata i funkcija poput „Visokog povjerenika za vanjsku i sigurnosnu politiku“. Nositelj ove velebne europske titule neće biti ravnopravan igrač sve dok ne bude u stanju agirati samostalno i konkretno, jer iza njega stoje različiti interesi 27 ministara vanjskih poslova. Na EU se također neće gledati ozbiljnijim očima zbog toga što će Bruxelles u buduće pored nacionalnih delegacija i ostalog vodećeg osoblja na sastanke u svijet slati i predsjednika Europskog vijeća. Ukratko, uvođenje novih pozicija i titula neće donijeti nikakvog napretka europskom imidžu ukoliko se ne dogode strukturalne promjene. EU nije homogeni akter, nego tvorevina vrlo heterogenih interesa. Pojedine nacionalne države danas čak i više inzistiraju na svojim interesima nego što je to bio slučaj prije dvadeset godina. I tu činjenicu bi zemlje poput Hrvatske, koje tek pristupaju EU, trebale neprestano imati u vidu. Europljani u svakom slučaju ne smiju izgubiti priključak u gospodarskom smislu. Ne smije se dopustiti da dosadašnja dostignuća zajedničkoga tržišta dolaze u pitanje zbog šalabazerskog ponašanja viđenog u Grčkoj. Bez konkurentne ekonomije uloga EU-a ne može biti ni približno adekvatna jednoj svjetskoj gospodarskoj sili. Na tržištu vlada zakon jačega. Na koncu, i to je nešto čega bi hrvatske vlasti trebale biti svjesne. A ne čini se baš da jesu. Pogledajte ovih dana samo analize austrijskih bankarskih institucija koje govore o padu BDP-a u Hrvatskoj za gotovo šest posto. Iz toga blata nas EU neće izvući. Proizvodnje nemamo, uspjeh turističke sezone je vrlo neizvjestan, zaduženja rastu… Netko će konačno morati presjeći Gordijski čvor.