Dijaspora u zemlji čudesa

Piše Edi Zelić

Nakon duge faze pregovora i rasprava, HDZ i SDP su se dogovorili o budućim ustavnim promjenama i novom izbornom zakonu po kojem će tzv. dijaspora birati tri fiksna zastupnika u Saboru. Kako bi se eventualne manipulacije isključile, glasovanje će se odvijati isključivo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Republike Hrvatske u inozemstvu. Najviše će se nove promjene izbornih pravila definitivno osjetiti u Bosni i Hercegovini, gdje je na prošlim parlamentarnim izborima bilo otvoreno više od 120 biračkih mjesta, dok će ih u buduće biti samo četiri.
Premijerka Jadranka Kosor zadovoljna je dogovorom i sto posto sigurna da će izmjene Ustava biti dovršene do sredine srpnja te da će Hrvatska završiti pregovore s EU do kraja godine. SDP-ovac Zoran Milanović kaže da rješenje “nije savršeno, ali da je dobar kompromis”. I pripadnici ostalih stranaka u Hrvatskoj uglavnom ističu zadovoljstvo da je problem glasovanja dijaspore konačno skinut sa stola.
Međutim, više je nego jasno da velikoj većini hrvatskih političara uopće nije jasno što je dijaspora, kako ona danas izgleda, niti se itko pokušava zapitati kakve su se strukturalne promjene dogodile u dijaspori kroz prošlih 20, 30 pa i 40 godina. Za potencijale dijaspore, znanje i stručnost mlade generacije iseljenika koja je stasala diljem svijeta nitko u Hrvatskoj ne mari.
No, krenimo redom. Riječ dijaspora po grčkoj definiciji je naziv za osobe ili za dio jednog naroda koji je bio prisiljen napustiti svoju korijensku zemlju, bivajući tako raspršen na sve strane svijeta. Mnogi narodi svijeta imaju svoju dijasporu, tako i Hrvati. S druge strane, Hrvati u Bosni i Hercegovini su konstitutivni narod, odnosno barem bi to prema bosanskohercegovačkom ustavu trebali biti. Mali je broj onih koji su iz Hrvatske preselili u BiH (više ih je u obrnutom smjeru) a da bi ih se imalo pravo nazivati “dijasporom”. Hrvatska se dijaspora nalazi u SAD-u, Australiji, Kanadi, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i ostalim zemljama, ali ne u Bosni i Hercegovini, jer su tamo Hrvati – autohtoni i zbog toga se njihovo pravo glasa na izborima u Hrvatskoj s pravom smanjuje, a sudeći po pravilima političke teorije čak bi se trebalo i ukinuti.
No, kako god izgledao novi izborni ključ i koliko god mnogi u dijaspori i Bosni i Hercegovini smatrali da su im prava sudjelovanja u procesu političkoga odlučivanja u Hrvatskoj zakinuta ili srezana, najžalosnija je zapravo činjenica da se i najnovija odluka hrvatske vlasti pravda traženjima iz Bruxellesa i uvjetovanjem Europske unije. Naravno da to nije uopće tako. Europsku uniju previše ne zanima kako će izgledati izborni zakon u Hrvatskoj i kako će biti regulirano pravo sudjelovanja dijaspore. Uostalom, dijaspora je i do sada tek minimalno utjecala na rezultate izbora u Hrvatskoj.
Što je, dakle, posrijedi? Političari krivca još jednom traže negdje drugo, a ne kod sebe i ne među silom onih birača s prebivalištem u Hrvatskoj koji zbog toga što su realizirali da su upravo svi političari isti pokvarenjaci ne izlaze na birališta. Iza zajedničke odluke hrvatske vlade i opozicije ni ovaj put se ne krije nikakva strategija niti ozbiljnije razmišljanje o beneficijama koje bi Hrvatska mogla izvući od svoje dijaspore.
Da je sreće i pameti, nova izborna pravila morala bi ići pod ruku s ozbiljnijim i odgovornijim odnosom Zagreba prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, koji su do sada uglavnom instrumentalizirani za političke potrebe jedne, zna se koje stranke. S druge strane, Hrvati su u Bosni i Hercegovini dovedeni u potpuno podređeni položaj unutar Federacije BiH koja ne samo da nije dostojna poziciji konstitutivnog naroda, nego se pred činjenicom postojanja Republike Srpske čini pravom pljuskom u lice Hrvatima, a i hrvatskoj državi.
Da je sreće i pameti, nova izborna pravila bi također morala ići ruku pod ruku s aktivnom strategijom vrbovanja mladih, stručnih talenata iz dijaspore koji svojim znanjem i iskustvom mogu pridonijeti napretku Hrvatske prema europskim standardima i prema načinu življenja na Zapadu, kamo aktualna politička garnitura u Hrvatskoj po ničemu ne pripada.
U Europi nikome ne trebaju hrvatske diskusije i prepucavanja kakva ih na dnevnom političkom redu vidimo svakodnevno. U tim hrvatskim debatama jedan optužuje Tita za zločine, dok drugi uzvraća kako su i ustaše činili pokolje. Jedan viče na SDP-ovce da su komunjare, dok se drugi pravda da je HDZ stranka komunista presvučenih u državotvorne konzervativce. Jedan tvrdi da je Stipe pokrao tvornice u privatizaciji, dok drugi uzvraća kako je Ante o tome šutio uzimajući proviziju u svoj džep. Na pitanje se odgovara protupitanjem. Tužbi slijedi protutužba. Napretka nema. Kazne nema. Svatko radi što hoće. Tek kada se u Hrvatskoj počnu javne rasprave voditi argumentirano i temeljeno na znanju, iskustvu i stručnoj spremi, možda će se okupiti i stvoriti generacija političara koja će Lijepu našu povesti prema svijetlijoj budućnosti. To mogu realizirati i Hrvati iz dijaspore. Za to im pravo glasa i ne treba.