Prazne tribine
PIŠE EDI ZELIĆ
edi.zelic@t-online.de
Poput Sjeverne Irske i Izraela, Hrvatska također ima brojno iseljeništvo. Gotovo jednak broj Hrvata i njihovih potomaka živi izvan Republike Hrvatske. Hrvati izvan Domovine obveza su i dužnost svih hrvatskih vlada, a ono što je potrebno jest jedinstvena strategija na kojoj rade Hrvatska vlada i Hrvatski sabor.
U svrhu donošenja kvalitetne strategije posebno je važna otvorena rasprava u iseljeništvu i suradnja s institucijama odgovornim za iseljeništvo kao što su Odbor za Hrvate izvan Domovine, Hrvatska matica iseljenika, itd. Kako će Zakon o prebivalištu utjecati na položaj Hrvata u BiH? Na koji se način iseljeništvo može uključiti u izradu strategije?
Što iseljeništvu donose promjene u Zakonu o izborima zastupnika u Hrvatski sabor? Što znače tri mjesta za iseljeništvo u Hrvatskom saboru? Dosadašnje i buduće stanje iseljeništva? Kako i na koji način je iseljeništvo dosada utjecalo na politiku u RH, a kako će u buduće?“
Ovaj uvodni tekst preuzet je iz poziva nekoliko hrvatskih udruga na tribinu pod nazivom „Strategija za iseljeništvo i promjena u zakonu o izborima“, koja će se održati ovog vikenda u Frankfurtu te u sličnoj varijanti u Stuttgartu. Čitajući prekrasne prve rečenice poziva, prosječnom iseljeniku trebalo bi doći milo oko srca zbog velike brige koju za njega i njegov položaj ulažu hrvatske institucije. Čovječe, Hrvati u iseljeništvu su obveza i dužnost svih hrvatskih vlada, potrebno ih je strateški uključiti u razvoj Hrvatske i otvorenom raspravom animirati da i sami unose svoje prijedloge. Zvuči famozno, zar ne? Međutim, već u drugom dijelu poziva postaje jasno da bi nešto moglo biti trulo. Riječ je o Zakonu o prebivalištu, očito spornom položaju Hrvata u BiH, promjenama u Zakonu o izborima, tri mjesta iseljeništva u Hrvatskom saboru, dosadašnjem i budućem stanju iseljeništva. Zar sve ipak nije tako bajno? Zar se u Hrvatskoj događaju stvari koje baš i ne impliciraju da je iseljena Hrvatska opće priznati i poznati potencijal koji domovinska Hrvatska obavezno mora iskoristiti?
Mnogo toga je već napisano u kontekstu odnosa domovinske i iseljene Hrvatske, te izrade kojekakvih strategija o suradnji s iseljeništvom koje bi, ako je suditi po godinama kojima se već pišu, trebale postati „spasonosnim zapovjedima“ za budući razvoj Hrvatske. Onaj tko barem sporadično prati politička zbivanja u domovini i iseljeništvu vjerojatno će se zapitati kako to da se „otvorena rasprava s iseljeništvom“ nekako uvijek započinje u predizborno vrijeme ili u vrijeme registracije birača? Zašto takve rasprave nema, primjerice, s konkretnim ciljem definiranja problema, ideja, nadanja, projekata i potencijala Hrvata u Njemačkoj te s iznošenjem istih u saborskim raspravama? Pri tome ne mora biti ni bitno da li ti „njemački Hrvati“ imaju prebivalište u Hrvatskoj i u kojoj izbornoj jedinici glasuju ili ne glasuju. Za promjenu bi u fokusu pažnje mogla stajati samo korist koju bi Hrvatska mogla imati od njihova iskustva, znanja i talenta…
Takvo što je teško izvedivo iz razloga što se naši političari pojavljuju s ciljem da jeftinom demagogijom prikupe što više glasova ideološki često zaslijepljenog dijela glasačkoga korpusa koje na žalost brzo zaboravlja tko je glasovao za koje ustavne promjene, pa makar bile i najaktualnije. Svjesni da i u Njemačkoj živi veliki broj Hrvata iz BiH, a u strahu da bi se zbog najnovijih političkih odluka na nadolazećim izborima u Bosni i Hercegovini možda moglo ostati bez nekih, inače prilično sigurnih glasova, dolazi se na tribine u Njemačku, šalju se stranački pozivi s molbama za registraciju birača, ide se pametovati Hrvatima izvan domovine iznoseći im floskule u stilu „Glasujte Vi i dalje za nas jer oni drugi su još gori. Mi smo barem Hrvatine, a ne komunjare“.
I najnovije političke tribine koje, usput rečeno, ionako uvijek ugošćuju jedne te iste ljude i završavaju jednim te istim zaključcima, sigurno neće donijeti ništa novoga niti pozitivnoga za hrvatsko iseljeništvo. Iseljeništvo ne mogu zastupati, a ni o njemu govoriti političari koji ga nikada nisu doživjeli na vlastitoj koži. O iseljeništvu ne mogu razglabati zastupnici koji ne poznaju trendove njegova razvoja niti njegovu današnju strukturu. Iseljeništvo se dovoljno dugo nalazilo u ulozi krave muzare.
Budućnost hrvatskog iseljeništva leži prvenstveno u iseljeništvu, a ne u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Rijetki su oni, pogotovo mladi i stručni iseljenici, koji će se „vratiti“ u zemlju svojih roditelja. Za takvo što ne postoji izražena želja niti politička volja u domovini. Njihov životni epicentar, dakle, ostaje u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Australiji, Kanadi… U tim zemljama su rođeni, odrasli, školovani i našli su zaposlenja. Jednom riječju, odlično su integrirani. Upravo u toj integraciji trebaju poronalaziti svoju budućnost i budućnost svoje domovine, ako im je još do nje stalo. Razni integracijski programi, primjerice u Njemačkoj, daju ogromne šanse migrantima da sudjeluju u bitnim, inovativnim društvenim procesima, pa tako i u procesima odlučivanja. Njemačka država i EU na raspolaganje stavljaju subvencije kvalitetno razrađenim projektima kojima mogu profitirati prvenstveno migranti, dakle i hrvatski iseljenici, ali i njemačko društvo, a na koncu i Hrvatska. Može li takvu perspektivu nadmašiti spasonosna strategija hrvatske vlade i saborskih odbora? Sudeći po porođajnim mukama, teško…Ali ako može, dajte da vidimo.
