Tuga s juga

PIŠE EDI ZELIĆ
Mail: edi.zelic@t-online.de

Zbog monopola Zagreba Split postaje Napulj, ministar kulture Božo Biškupić Splićanima zabranjuje postavljanje Mucala na čelo Hrvatskog narodnog kazališta, Zagrepčani odlučuju o svim bitnim gospodarskim i investicijskim pitanjima u Dalmaciji… Tako otprilike glase naslovi i komentari koje smo proteklih dana mogli pročitati u raznim medijima koji su, čini se, iznova otkrili temu prevelike centraliziranosti Hrvatske i zapostavljenosti mnogih regija, naročito Dalmacije i naročito Splita.
Premda se i u ovoj kolumni često pisalo o nedovoljnoj uključenosti regionalnih i lokalnih vlasti u procese odlučivanja u Hrvatskoj, nekoliko stvari valja još jednom pojasniti i izdvojiti.
Zagreb nije samo centar političke moći, nego i ekonomskog utjecaja. Onaj tko ima novac, naravno ima i moć. Po aktualnom modelu u Hrvatskoj, sav novac teče u metropolu, a tek minimalni dio se vraća u „periferiju“. Politički moćnici, dobro je to napisao jedan kolega novinar, prihode dijele po modelima političke podobnosti ili nekim drugim vezama. Četiri najveća dalmatinska grada – Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik – zajedno imaju tri i pol puta manji proračun od Zagreba. Pedeset najmoćnijih tvrtki u državi gotovo bez iznimke imaju središte u Zagrebu. Novac državnih tvrtki poput HEP-a, Hrvatskih šuma, Hrvatskih željeznica ili Hrvatskih cesta također se nalazi u Zagrebu, baš kao i novac iz mirovinskih i zdravstvenih fondova. Prosječna splitska plaća iznosi oko 4800 kuna, dok u Zagrebu prosječno mjesečno primanje iznosi oko 6000 kuna. Split je drugi grad u državi po broju stanovnika, ali je zato prvi po broju obrazovanih mladih ljudi koji ne mogu naći posao. Na koncu, zbog centralizirane državne birokracije diljem Dalmacije “na čekanju” su investicije i projekti “teški” čak 3 milijarde eura.
Ako je suditi po nedavno izglasanoj Strategiji regionalnog razvoja i cilju Vlade Republike Hrvatske da se omoguće jednaki uvjeti života građanima u svim krajevima Hrvatske, pred Hrvatskom je ogroman posao. Naime, pravi problemi i ne leže u Splitu, Šibeniku ili Dubrovniku. Oni se tek mogu uočiti putovanjem kroz sela Dalmatinske zagore, gradove poput Knina, Obrovca, Benkovca, Drniša, Sinja, Trilja, Vrgorca. Gdje nema posla, nema ni života, a tuga i žalost kao da su upotpunjeni smećem pored prometnica, olupinama automobila i starih perilica za rublje. „Tristesse“, rekli bi Francuzi. I povrh šetnje ili vožnje kroz dalmatinsku stvarnost, i struka pred ambiciozne ciljeve hrvatske vlade stavlja gotovo nepremostive prepreke. Naime, decentralizacija je prijeko potrebna na čak tri razine. Prvo, administrativna decentralizacija koja obuhvaća prenošenje upravnih poslova na regionalne i lokalne razine. Drugo, izvršna decentralizacija koja znači da osim većih administrativnih ovlasti, regionalna i lokalna razina preuzima i samostalno rješavanje zadataka za koje se inače brinulo resorno ministarstvo. Treće, zakonodavna decentralizacija koja ovlašćuje regionalne parlamente da predlažu, izrađuju i donose zakone u unaprijed dogovorenim političkim resorima. Tek kada se ova tri koraka ispune, Hrvatska će ostvariti princip supsidijarnosti, inače jednu od temeljnih vrijednosti Europske unije, po kojoj se za rješavanje problema uvijek najprije brine najniža razina vlasti.
Naravno da u korak s prenošenjem ovlasti iz centra moći na regionalnu i lokalnu razinu treba ići i adekvatna preraspodjela poreznog kolača i stavljanje na raspolaganje većeg dijela novca iz porezne blagajne općinama i lokalnoj samoupravi, pogotovo onoj koja je i zaslužna za ostvarivanje raznih prihoda, primjerice kroz gospodarstvo ili turizam. Istodobno se ne smije zaboraviti da ni najveće inzistiranje na smanjenju centralizacije ne donosi rezultat ako u redovima lokalne vlasti ne sjede stručni, agilni i inovativni ljudi. To je, na žalost, slučaj tek u iznimkama.
Dokaz da se odgovarajućim projektima i agilnošću vlastodržaca mogu postići rezultati i usred centraliziranog sustava pružaju, primjerice, Dugopolje ili Zadar. Također se veliki uspjesi bilježe u Istri i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Drugim riječima, prije nego što se počne kritizirati bilo koga i prije nego što se bude regionalni antagonizmi, i Splićani bi se mogli i trebali zapitati tko im je kriv što Istra pod istim uvjetima čini 35% hrvatskog turizma ili što se prilikom dolaska u sređeno Međimurje i li varaždinsku zupaniju osjećate kao da ste došli u Austriju? Tko je Splićanima kriv da je Istra vodeća i po proizvodnji maslinovog ulja premda samo na Braču ima više stabala nego u cijeloj Istri? Tko je Splitu kriv što mu trajektna luka izgleda kao prije 30 godina, što pazar liči na kakvu tržnicu u Istanbulu i što sahtovi po glavnim prometnicama vire i pet centimetara iznad uništenog asfalta? Nekada je dobro najprije počistiti svoje dvorište prije nego što se kritizira i pametuje drugima, a u tome su Splićani valjda prvaci svita. Valja se uhvatiti posla, iako svi znamo da je najljepše dolazit u podne na posao, a još bolje stavit sunčane cvike i pijuckati kavu na Rivi.