Neki novi Nijemci

PIŠE EDI ZELIĆ
mail: edi.zelic@t-online.de

Umjesto za Klinsmanna, Matthäusa, Brehmea ili Völlera, Nijemci ovih dana navijaju za Khediru, Cacaua, Boatenga i Özila. Nikada prije za njemačku nogometnu reprezentaciju nije nastupalo toliko igrača s migracijskom pozadinom. Njemački „Elf“ u međuvremenu reflektira realnost njemačkoga društva koje je obilježeno i koje će i dalje ovisiti o doseljenicima i strancima. Kako im prema najnovijim studijama njemački obrazovni sustav još uvijek dobrim dijelom zatvara mogućnost karijere u drugim društvenim područjima, mnoga djeca stranaca pokušavaju putem sporta doći do željenoga uspjeha. Premda su „gastarbajteri“ barem sporadično oduvijek bili prisutni u njemačkoj reprezentaciji, sjetimo se tek Posipala, Abramczika, Hartwiga, Asamoaha, ili Owomoyele, tek je ove godine njihova uloga postala uistinu nezaobilazna. Ni manje ni više nego jedanaest od 23 aktualna reprezentativca vuče strane korijene. U mladoj reprezentaciji U19 čak dvije trećine igrača porijeklom je iz inozemstva.
Njemačkom nogometnom savezu (DFB) trebalo je jako dugo dok uoči potencijale „nogometnih migranata“ koji osim njemačke discipline u igru donose lucidnost i tehniku. Trebalo je zapravo najprije doći do krize njemačkoga nogometa da bi se iz temelja promjenile neke stvari. Loše odigrano SP 1998. i EP 2000. godine doveli su do spoznaje da se u Njemačkoj nedovoljno radi na otkrivanju istinskih talenata. Takvom površinskom pristupu došao je konačno kraj i DFB je počeo intenzivirati rad s mladima, pojačavati procese skautiranja i surađivati sa strancima, njihovim klubovima i udrugama. Naravno da je privlačenju migranata u njemačke selekcije uvelike pridonijela i paralelna društvena rasprava o integraciji.
Uspjesi Özila, Boatenga, Marina, Klosea i ekipe, tako se barem nadaju u DFB-u, sada bi mogli privući još veći broj talentiranih stranaca u njemačke klubove i reprezentativne selekcije na pokrajinskoj i nacionalnoj razini. Možda se uskoro u „Elfu“ nađe i prvi Hrvat? Premda nam to ne bi bilo drago, gledajući iz njemačke perspektive, DFB bi bio stvarno glup da prepusti talente rođene i obrazovane u Njemačkoj, nogometnim savezima ostalih zemalja koje bi rado došle na gotovo i pokupile igrača u čiji razvoj nisu uložili ni centa.
Međutim, pošto se život ne sastoji samo od nogometa, pravo je pitanje da li će Nijemci uspjeti projicirati aktualni integrativni san s nogometnog travnjaka na cijelo društvo i senzibilizirati građane na potrebe forsiranja integracije i daljneg useljavanja? Aktualna situacija naliči više na kakvo virtualno zajedništvo, svi se raduju, stari i mladi, siromašni i bogati, ali je to ipak prolazna situacija. Nakon večerašnje utakmice za treće mjesto stvari će za Nijemce izgledati drukčije. Bit će, stoga, od odlučujuće važnosti da li će Nijemci uspjeti pretvoriti svoj ljetni san u svakodnevnu priču i da li će se naći umjetnici, znanstvenici i novinari koji će širiti ljetne priče iz nogometnog sna na obične dane bez nogometa.
Kada je riječ o integraciji, često se pri tome misli na približavanje i srastanje dviju različitih skupina ili dva naoko različita dijela društva. Međutim, upravo njemačka reprezentacija zadnjih je tjedana pokazala da je integracija nešto drugo, nešto više. Integracija je povezana i s patriotizmom. Upravo mladići poput Özila, Khedire ili Podolskija identificiraju se s Njemačkom i srcem igraju za svoju novu domovinu. Naravno da igraju za novac, ali ipak se u južnoafričkom zraku čak i na udaljenosti od osam tisuća kilometara osjeća da postoji dobro raspoloženje unutar njemačke momčadi, igra se složno, zdušno se zalaže za crno-bijeli dres.
Pažnja aktualne integracijske diskusije, može se primjetiti, sve se više preusmjerava na identitet zemlje koja prima doseljenike. Kako se taj identitet može najbolje shvatiti i u idealnom slučaju povezati s patriotskim osjećajima? Ni Nizozemci, ni Englezi ni Amerikanci ne moraju iznova izmišljati svoje zemlje. Oni su u stanju integrirati, jer vole svoju zemlju. Patriotski su raspoloženi. U Njemačkoj takvo shvaćanje situacije još uvijek nailazi na sumnjičavost. Svaki pokušaj isticanja patriotizma vrlo brzo se etiketira desničarskim. Izuzetak su razdoblja europskih ili svjetskih smotri nogometa kada građani bez loše savjesti postavljaju njemačke zastavice na balkone i automobile. Drugim riječima, odnosi između patriotizma i integracije u Njemačkoj su izvrnuti naopako. Smatra se da bi tek kroz useljenje Njemačka trebala dobiti dodatnu vrijednost. To, međutim, nema veze s integracijom nego prije sa strahom od integracije.
Nitko Njemačku ne mora na novo izmisliti. Svaka nacija sastoji se od mnogih priča, dobrih i loših, lijepih i ružnih. Svaka nacija ima svoja lica, svoja djela, svoja mjesta i trenutke. Njemačka sebe treba shvaćati i prezentirati poput događaja koji ne možete objasniti, nego tek prepričati. Upravo u tome i leži ono nešto što bi čak i doseljenika moglo vezati za Njemačku. Njemačka nogometna reprezentacija, primjerice, ima mnoga lica. Ali ne radi se o kakvoj dosadnoj selekciji, nego o igračima koji su vezani za Njemačku. Kada ta reprezentacija igra, događa se jedan dio Njemačke.