Kukurikanje i kokodakanje

PIŠE EDI ZELIĆ
Uoči ljetne stanke u Hrvatskoj oporbene političke stranke se razbacuju euforičnim najavama o preuzimanju vlasti i spašavanju posrnulog gospodarstva, a kritike i optužbe na račun političkih protivnika pljušte sa svih strana. „Kukuriku koalicija“ na čelu sa Zoranom Milanovićem, Radimirom Čačićem, Ivanom Jakovčićem i Silvanom Hreljom sastala se u Belom Manastiru kako bi upozorila na svoje svekolike kompetencije i ponudila vlastite usluge kao alternativu vladajućem HDZ-u koji osim novih zaduženja očito nema drugih rješenja za nagomilane probleme.

- Vode nas u ubrzanu propast, novim zaduživanjem režu temelje naše budućnosti i sprječavaju izlazak iz krize. Jedino što zna ova vlada je plakati, a plakati bi trebali svi mi – uzviknuo je Radimir Čačić i ne sluteći koliko je u pravu. Zaista, plakati bi trebali svi mi hrvatski građani koji imamo na raspolaganju ekipu političara čija je jedina sposobnost kukurikanje i kokodakanje. Ozbiljni programi, politička i moralna odgovornost, jasne strategije i inteligentne ideje njima su, baš kao i onima koji su trenutno na vlasti, potpuno strani pojmovi.

Milanović i Čačić očekuju da će se vlada do kraja godine zadužiti za dodatne tri milijarde kuna. Po vodećem HNS-ovcu i glavnom teniskom funkcioneru u Hrvata stvar je tako jednostavna: Hrvati troše više nego što zarađuju. Ma nemoj!? A pošto je ministar Šuker navodno rekao da ne zna zaustaviti opisani trend, Čačić mu poručuje da ode doma, pa će HNS i družina to napraviti umjesto njega. Međutim, kako se to želi i kako se to planira učiniti nikome nije otkrio. Valjda je spremio svoj tajni program čudesnog oporavka i razvitka Hrvatske u ladicu, pa ga čuva za neka bolja vremena u kojima će mu, kako ponosno najavljuje, trebati samo šest mjeseci za pokretanje reformi, a godinu dana za prve rezultate. Nakon toga, uvjeren je Radimir Čačić, imat ćemo rast kakav je Hrvatska imala u vrijeme Vlade Ivice Račana.

Najžalosnije je zapravo to što u Hrvatskoj nikome više i ne smeta samohvala “glavnih pijetlova” kukuriku koalicije i njihovih pandana s one strane političkoga spektra. Novinari slušaju njihove izjave bez da im postavljaju provokativna pitanja. Mediji prenose njihove izjave, proglase i priopćenja bez imalo kritičnosti kao da se radi o Svetom pismu. A građani su se već toliko naslušali mlaćenja prazne slame da im više nije vrijedno ni reagirati niti se zapitati kako i što bi se moglo i trebalo promijeniti. Vlast i oporba nisu sposobni učiniti bilo što kvalitetno. Oni koji se domognu vladajućih fotelja i ministarskih stolica, počinju kukati kako ne mogu ispuniti predizborna obećanja jer su im prethodnici ostavili kaos kakvoga nisu slutili u najgorim snovima. Gospodarstvo i društvo vegetiraju, caruju korumpiranost, nepotizam, nedjelotvornost zakona… Nestručnost dobiva prednost nad stručnošću, znanjem i talentom. I na taj način se zatvara vražiji krug u kojem se nalazi Hrvatska. Izlaza, čini se nema. Ili ga ipak ima?

Koliko pljački, prevara, laži i obmana je potrebno da hrvatski građani shvate da, dok sami ne poduzmu nešto, dok se ne pozatvaraju lopovi i manipulatori i dok im se ne oduzme sve ono što su oteli, nema boljitka ni pravde, a kamoli života u blagostanju i sigurnosti kakvoga su mnogi obični građani očekivali od demokratskog sustava?
Hrvatski građani trebaju razviti svijest da je odgovornost na njima samima, a ne na šaci političara, pretvorenih komunističkih funkcionera koji se guraju u prvi plan isključivo radi profiterstva i samopromidžbe. Zašto bi Hrvati dopuštali da im se, primjerice, za mjesto ministra vanjskih poslova nameću politički kadrovi poput Vesne Pusić koja je na predsjedničkim izborima osvojila sedam posto glasova? I to sedam posto glasova od onih 44 posto Hrvata koji su se nekako uspjeli motivirati da izađu na birališta. Odakle političarima s takvom “popularnošću” hrabrost i legitimitet da se uvijek iznova kandidiraju za vlast, da i dalje sebe umišljaju kao rado viđene zastupnike nacionalnih interesa?
Kada već među aktualnom skupinom političara nema onih kojima vrijedi pokloniti svoj glas i svoje povjerenje, građani počevši od najmanjih sredina bi trebali tražiti povjerljive kadrove iz svojih redova, poštene i kvalitetne, stručne i talentirane ljude. I takvih na sreću ima u Hrvatskoj. A ima ih i u dijaspori. Njima treba dati povjerenje i šansu.

Kukuriku sastanci poput onog u Belom Manastiru pokazuju da se demokratski sustav i politička kultura u Hrvatskoj još uvijek nalaze u pelenama. Dok cijeli niz ekonomskih stručnjaka upozorava na to da Hrvatskoj ono najgore tek slijedi i da će prije ili kasnije doći do inflacije, bankrota i potpunog financijskog sloma države i kućanstava, vesela družina oporbenjaka se usuđuje razmećati o tome kako su oni u stanju spasiti državu. Vidjeli smo tu njihovu sposobnost prije nekoliko godina, a sada se uvjeravamo u veliko znanje njihovih kolega iz HDZ-a. A sve nam je gore i gore…
Narod koji je pristao biti vođen na dug i rasporadaju imovine, narod koji se navikao da gleda u političku elitu i vodstvo kao u one koji odlučuju o svemu, takav narod konačno mora progledati, postati svijestan situacije i preuzeti stvari u svoje ruke. Je li Varšavska prvi znak buđenja? Tko će prvi lupiti šakom o stol?