Gospođo Pack, mnogi Hrvati u Njemačkoj trenutno prosvjeduju zbog presude Haaškog suda protiv generala Gotovine i kvalifikacije Oluje kao zločinačkog pothvata. Kako Vi to komentirate?

Ako je pod vodstvom i zapovijedi Ante Gotovine došlo do ratnih zločina, onda to mora biti procesuirano, ali taj rat sam po sebi nije bio neopravdan. Bio je to rat kojega je bilo nužno voditi. Oluja je, ako hoćete, bila i svojevrsni hrvatski krik u pomoć nama svima. U Vanceovom mirovnom planu iz 1992. godine  stoji da se sve Hrvate prognane s trećine teritorija Republike Hrvatske mora vratiti njihovim kućama. Međutim, nitko se nije mogao vratiti. To znači da su Hrvati učinili ono na što su imali pravo. Problem leži često i u percepciji rata. Carla del Ponte je, naime, često govorila kako je rat sam po sebi već ratni zločin.

Nakon presude Gotovini vrlo brzo je došlo do uhićenja Ratka Mladića, a sada i do njegova izručenja Haaškom sudu. Možda i zbog toga da bi se smirile neke uzavrele strasti?

Radi se o dvije potpuno različite pozadine i dva različita kaznena djela. Ne može se poistovjećivati slučajeve Gotovine i Mladića. Mladić je brutalno stvorenje, čovjek koji se bez stida i bez ikakvog ljudskog osjeća poigravao sa svojim žrtvama. Dok je milovao djecu, u isto vrijeme je dao strijeljati njihove očeve i braću. Radi se o čovjeku kojemu je bio cilj etnički očistiti zemlju i to je činio svim sredstvima. Takvo nešto ne smije ostati nekažnjeno i takvo nešto se ne može oprostiti. Da je sada konačno pronađen, treba ocijeniti pozitivnim, premda polazim od pretpostavke da se uvijek znalo gdje se on nalazi i da su visoko pozicionirane osobe znale gdje se nalazio. Mladića su pronašli u trenutku koji je vrlo važan za Srbiju. Ipak, dobro je da je konačno uhićen i izručen.

Srpsko stanovništvo baš i nije oduševljeno Mladićevim izručenjem Haaškom sudu?

Izručenje Mladića na žalost neće promijeniti mišljenje ljudi u Srbiji.  Najmanje jedna trećina Srba negira zlodjela koja je počinio Mladić, negira se Srebrenica i tvrdi se da je Zapad sve te priče izmislio. Srpski političari godinama su propustili imenovati krivce i priznati krivnju kao što se to i očekuje od zemlje koja se želi priključiti Europskoj uniji. Naravno da sada očekujem i uhićenje Gorana Hadžića, jer je ono što je on činio u takozvanoj Republici Krajini bilo kriminalno i treba biti kažnjeno. Siguran sam da će doći vrijeme kada će se i to dogoditi.

Hrvatska je sada očito pred vratima EU-a. Da li je datum pristupa 2013. po Vama realan?

Mislim da je taj termin realan. Ako Vijeće ministara na ljeto potvrdi završni rezultat , onda sljedi faza ratifikacije u nacionalnim parlamentima, a to prema dosadašnjim iskustvima traje godinu do godinu i pol dana. Europski parlament će prihvatiti hrvatski pristup. A tog trenutka će zastupnici iz Hrvatskog sabora već biti prisutni u Europskom parlamentu kao promatrači kako bi se već prilagođavali europskim navikama.

Često se dobiva dojam da se samo priča o datumu za pristup, ali u biti nakon tog datuma tek počinje pravi posao?

Naravno da treba nastaviti raditi, dalje se razvijati i provoditi potrebne reforme. Ako pogledate kakva je situacija u drugim zemljama koje su pristupile EU, primjerice u Mađarskoj ili Poljskoj, onda se može reći da je došlo do jako pozitivnog razvoja. Tržišta će biti puno otvorenija, a primanje u društvo EU dovest će i do većeg samopouzdanja. Siguran sam da pristup Hrvatske neće imati samo simbolično značenje u regiji, nego će dati značajan impuls za susjedne zemlje u smislu provođenja potrebnih reformi. Težak je put do preuzimanja svih zakona i normi koje je EU izradila u zadnjim desetljećima. To jednostavno treba svoje vrijeme.

Preuzimanje i provođenje acquis communautaire-a sasvim su razlilčite stvari. Gdje se Hrvatska uistinu nalazi u ovom trenutku između ove dvije krajnosti?

Pack: Nakon pristupa u EU tek slijedi pravi posao

Ne treba se zavaravati i misliti da zajedničku pravnu stečevinu treba jednostavno odraditi i da je onda posao gotov. To je kriva pretpostavka. Nije samo važno prihvatiti zakone, nego ih treba i provesti u djelo. To se, primjerice u Bugarskoj i Rumunjskoj, uopće nije činilo. Hrvatska je morala proći kroz mnogo teži i zahtjevniji proces. Ali to je u biti samo u interesu Hrvatske, jer su se mnoge stvari provelo u stvarnost koje se u jednoj Bugarskoj ili Rumunjskoj tek moraju riješavati. Hrvatska ulazi puno zrelija u EU i zapravo će biti prva zemlja članica koja je premostila takve prepreke i jedan izuzetno ozbiljan benchmark.

Kako ocjenjujete aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj?

Jako je dobro što se na dnevnom redu nalaze slučajevi korupcije i njihova detaljna istraživanja. Kada jedna vlada ne suspreže od rezanja u vlastito meso, onda to zaslužuje poštovanje i zapravo je to pravi primjer za ostale zemlje. Zatečena sam događanjima oko bivšeg premijera Ive Sanadera  koji je puno toga učinio za Hrvatsku. Dao je Hrvatskoj drugo lice, pokazao je da je Hrvatska otvorena zemlja i pomogao je pridobiti političke poene za svoju zemlju. Grozno je da se sada mora suočavati s tako velikim optužbama. Nadam se da će to moći učiniti u poštenom sudskom procesu.

Sanaderova nasljednica Jadranka Kosor također je pod velikim pritiskom?

Imam veliki respekt prema njoj, jer je naslijedila teško breme. Svoj je zadatak, pak, izuzetno dobro riješila. Kosor nailazi na veliki respekt gdje god da dođe. Doživjela sam osobno kako je primljena kod kancelarke Angele Merkel. Ona ima jako težak posao, mora provesti reforme koje drugi nisu uspjeli ostvariti, a u isto vrijeme mora se nositi s bremenom teških optužbi za korupciju unutar vlastite stranke. U ovom trenutku ona to izdržava, ali ne mogu prognozirati hoće li zbog toga biti nagrađena od strane birača.

Fiksni datum pristupa Europskoj uniji sigurno bi joj dobro došao?

Ne mislim da će tema EU biti najvažnija tema u predizbornoj kampanji u Hrvatskoj. Hrvati imaju poseban način glasovanja, kažnjavanja ili obračunavanja s politikom. Međutim, rekla bih da je Kosor u mojim očima zaslužila još jedan mandat, jer je obavila posao Herkula, preuzela je Sanaderovo nasljedstvo i realizirala je reforme potrebne za pristup EU.

Kao izvjestiteljica Europskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu Vaše je težište rada preusmjereno na tu zemlju. Kako ocjenjujete trenutnu situaciju? Postoji li izlaz iz komplicirane situacije?

Izlaz se nalazi u tome da se političari trebaju koncentrirati na svoje dužnosti i početi raditi za mladu generaciju, na primjer stvarajući nova radna mjesta. Ali u ovom trenutku svi su uhvaćeni u nacionalističkom načinu razmišljanja i stječe se dojam da su rovovi između jednih i drugih postali sve dublji. To je u stvari velika šteta, jer građani nisu takvi. Političari su ti koji više misle na svoje položaje nego što ih je briga kako birači gledaju na njihov rad. Nisam zadovoljna načinom kojim je Lagumdžija postupio nakon što je, da tako kažemo, izišao kao pobjednik iz zadnjih izbora. Mislim da je njegov postupak doveo do toga da se i drugi ponašaju onako kako se to nije očekivalo od njih. Nezdrava je pojava da sada u institucijama Federacije BiH više nema Hrvata koji iza sebe imaju većinu glasova. To ne odgovara Daytonu.

Sporazum iz Daytona ionako više nije suvremen?

Već godinama upozoravam na to da je funkcioniranje Federacije nikakvo, ali za to nisu odgovorni političari, jer je aktualni poredak  stvoren u Washingtonu i preuzet u Daytonu. Nemoguće je imati u jednom takvom entitetu bezbroj općina, iznad toga deset kantona, pa vladu i na kraju državu. Tu nema nikavog napretka. Ako su za donošenje nekakve odluke potrebna četiri čovjeka, gdje su zapravo dovoljna dva, onda će se teško moći privući investicije. Ako u jednom kantonu većinu drži jedna politička opcija, a u općini je na vlasti druga opcija, onda dolazi do sukoba. Ukoliko je u Federaciji prisutna i treća opcija, onda je to izuzetno teška situacija. Zbog toga je u interesu države Bosne i Hercegovina da se trudi omogućiti Federaciji normalno funkcioniranje. Kad ja izjavim nešto u tom smislu, onda mi Hrvati predbacuju da sam protiv njih. Ali to nije točno. Ja bih, na primjer, najradije bila potpuno radikalna i ukinula bih sve kantone davajući selima i gradovima više utjecaja. O tome bi Federacija mogla donijeti samostalnu odluku. Hrvati u tom slučaju ne bi bili podređeni Bošnjacima nego bi se došlo do ravnoteže, a Daytonski sporazum bi vrijedio samo na federacijskoj razini. Ali to jenostavno nije provedivo.

Što je preduvjet za napredak Bosne i Hercegovine?

U Bosni i Hercegovini naravno mora početi borba protiv korupcije, kako u Republici Srpskoj, tako i u Federaciji. Radi se o pravom karcinomu koji odvraća strane investitore. Osim toga, pravni sustav mora profunkcionirati. Daytonski ustav mora biti potpuno prerađen, ako ništa onda samo zbog presude Suda za ljudska prava u slučaju Finci. Mnoge komplicirane procedure moraju biti pojednostavljene. Na žalost, ne vidim nikavih napora u tom smjeru.

Zašto?

Taj zadatak moraju riješiti odgovorni političari u Bosni i Hercegovini. Neovisna Venice komisija pri tome sigurno može biti od pomoći. Još jednom: EU ili međunarodna zajednica ne mogu zapovjediti takve promjene. Ako se prisjetimo da u Federaciji imamo 167 ministara koji sa svojim kabinetima i suradnicima troše 75 posto proračuna Federacije, onda je jasno da taj novac ne može biti upotrijebljen za stvaranja radnih mjesta i izgradnju obrazovnog sutava.

Da li zbog ovakve naoko bezizlazne situacije u Bosni i Hercegovini imaju pravo oni koji tvrde da je ta zemlja prava bačva baruta i da je pitanje vremena kada će opet izbiti neki sukobi?

Mislim da nisu u pravu. Aktualna situacija beskrajno paralizira građane i ne vidi se zapravo nikakva mogućnost ili perspektiva za boljitak. Političari konačno moraju odradtiti svoje domaće zadaće i investirati više u obrazovanje, infrastrukturu itd.  Nikome ne pomaže neprestano inzistiranje na nacionalnim pravima. Treći entitet nije rješenje. Ipak, želim reći da je po meni za suživot u Bosni i Hercegovini trebalo dozvoliti Hrvatima otvaranje vlastite televizijske postaje u Mostaru. U tom pogledu nije bilo dovoljno senzibilnosti.

Razgovarao Edi Zelić

Snimio Danijel Marijanović

Umjesto toga dane je provodio sa svojim prijateljima na hotelskoj terasi, a unatoč vrućini ni jedan jedini put s glave nije skidao šilt-kapu koju bi povremeno zamijenio šeširom. Šešir, brkovi, zlatna naušnica i zlatni lanac oko vrata Džinovićevi su zaštitni znakovi, a šešir je, kaže, na glavu prvi put stavio prije tridesetak godina, kada je nastupao s grupom Sar e Roma, jer mu se, kako kaže, činilo da će tako izgledati više ciganski.

Od tada pa do danas obavezno nosi šešire, šilt-kape ili gusarske marame, a premda u Wikipediji stoji da je gologlav samo kad karta, to nije točno. Naime, Haris Džinović i poker igra pokrivene glave.

Sa šeširom na glavi, turpijajući nokte, dočekao nas je i u garderobi riječke Dvorane mladosti, u kojoj je prošle subote nastupio u sklopu hrvatske promocije albuma “Magic”. Velika glazbena zvijezda, čijem su se glasu divili Jack Nicholson, George Michael, Mick Jagger, Kevin Costner… sjedila je na stolu u garderobi, rukom se oslanjajući na kofer sa scenskom odjećom koji je do dvorane donio sam.

Mogao bih, naravno, imati gomilu potrkala koji bi stvarali pompu oko mene noseći moje kofere, ali ja nisam taj tip – kaže Džinović, gladeći brk i raspitujući se koji je restoran u Opatiji otvoren do kasno u noć kako bi nakon riječkog koncerta mogao otići na večeru.

Dobri obiteljski geni

• Niste se mnogo promijenili u ovih petnaestak godina. Jesu li u pitanju geni ili ste mladi ostali zato što imate trideset godina mlađu ženu, 29-godišnju Melinu, s kojom imate dvoje male djece, Đinu i Kana?

- Ne znam. Valjda je do gena. Ne vjerujem da je to djelo moje žene i djece, jer sam vidio mnoge moje vršnjake koji također imaju mladu ženu i malu djecu, a izgledaju poprilično oronulo.

• Jesu li supruga i djeca zajedno s vama posjetili Hrvatsku?

- Trebali su, ali je to otpalo, jer su u školi pokupili ospice, sad je oko toga doma cijela strka.

• Gdje je zapravo vaš dom?

- Administrativno smo stacionirani u Parizu. Ali, non-stop smo na putu. U Beogradu, Zagrebu, Stuttgartu, Sarajevu…

• Kako to usklađujete sa školskim obavezama vaše djece?

- Lako. Idu u francusku školu koja postoji u svim većim svjetskim gradovima i radi po identičnom programu. Klinci tako mogu putovati s roditeljima iz grada u grad, a da ništa u školi ne propuste.

• Zahvaljujući glazbenoj karijeri, već ste 30-ak godina u pokretu.

- Ja za sebe ne vidim nikakav drukčiji način života. Ne mogu se zamisliti na jednome mjestu, pogotovo ne kako u nekoj kancelariji radim od devet do pet. Ovako mi je dobro. Mijenjam sobe, mijenjam gradove i svagdje pjevam. Dok pjevam, pjevam, a kad mi to dosadi, objavit ću prekid karijere, ali mislim da neću prestati putovati.

• Razmišljate o prekidu karijere?

- Ne.

• Vaši zaštitni znakovi su šešir, zlatni lanac i brk…

- Tako ispada. Ali bez njih bih se osjećao kao da sam gol. A mislim i da mi dobro stoje.

• Kada ste posljednji put bili bez brkova?

- Ajoj! Još u vojsci, prije četrdesetak godina. Brkove sam pustio u gimnaziji, kako bih bio stariji i drugačiji od ostalih.

• U to gimnazijsko vrijeme bili ste poznatiji kao nogometaš nego kao pjevač. Vaši vršnjaci iz Sarajeva kažu da ste bili sjajni na terenu i pamte kako ste igrali u prvoj postavi Željezničara…

- Ne bih rekao da sam bio sjajan. Ali, da, bio sam dobar nogometaš. Motao sam se neko vrijeme i u Željinu prvom timu, igrao sam tamo u špicu. Nogomet sam tada volio čak više nego muziku.

pise jutarnji list

slika drago sopta / cropix

Stoga smo odlučili napraviti ekskluzivni intervju sa samim Galićem, koji je u to vrijeme bio član  Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu.
Zajedno sa svojim sumještanima Jurom Galićem-Velikim, Marijanom Primorcem i još nekima bili ste 1941. pritvoreni u Ljubuškom, tužiteljstvo je zahtijevalo smrt strijeljanjem,  međutim, Vi ste oslobođeni. Kako iz današnje perspektive gledate na to suđenje ? Tko je najzaslužniji što ste iz zatvora izašli ?

JAVNO.ba:

„Točno je da smo bili zatvoreni kao članovi partije. Imali smo u to vrijeme određene aktivnosti, pa smo primjerice prikupljali oružje, odvraćali ljude da ne idu u ustaše, pa smo 13. lipnja na blagdan Sv. Ante, koji se posebno slavio na Humcu, bacali letke, jer pored toga što se obilježavao Dan župe oni su tom prilikom slavili i imendan Ante Pavelića. Događalo se ubijanje antifašista, najprije Srba, a zatim su u Vitini ubijena dva antifašista Hrvata. Pošto su Artuković i Dugandžić, kao i još neke visoko pozicionirane ustaše bili iz Ljubuškog dosta toga smo znali o njima, a njih je opet, možda zbog ugleda u svom kraju, bila sramota da nas ubiju pa smo predani na Sud u Mostar u studenom 1941. godine. Dole smo pušteni, iako sam kasnije saznao kako se Eugen Kvaternik, koji je u ustašama vodio obavještajnu službu, s time nije slagao, htio nas je čak deportirati u Jasenovac, međutim izvukli smo se“.

JAVNO.ba: Nakon izlaska iz zatvora nastavili ste aktivno politički djelovati. Sudeći prema Vašim izjavama i  objavljenim radovima veze s partijskim komitetom u Hercegovini održavali ste preko Olge Marasović a sa dalmatinskim komunističkim ćelijama izravno. Čiji je jači utjecaj na Vas bio u to vrijeme ? Dalmatinskih komunističkih ćelija  ili Vase Miskina- Crnog?

„Nastavili smo djelovati, jer bilo je nas 6-7 bijačkih (Galićevo rodno selo Bijača) aktivista koji smo djelovali u ilegali, tek smo trebali uspostaviti veze s antifašistima u Dalmaciji. Dizali smo ustanke, dočekivali ustaše iz zasjeda, rasijecali stupove, odnosno žice na njima kako bi fašistima onemogućili veze. Kada smo se napokon sastali s drugovima iz Dalmacije odlučeno je da djelujemo kao vojna jedinica u bataljunu „Josip Jurčević“. Kasnije sam povučen iz jedinice i postavljen za sekretara srezskog komiteta Metković. Dakle, mogu slobodno reći da su na nas jedini utjecaj imale dalmatinske komunističke ćelije, dok sa Vasom Miskinim-Crnim nismo dolazili u kontakt“.

JAVNO.ba: Do konca siječnja 1945. u Hercegovini su stradala dvojica franjevaca. Kako tumačite stradanja franjevaca koja su nastala nakon 28. siječnja 1945. i  ubojstva fra Maksimilijana Jurčića u Vrgorcu ?

„Svakakve su priče i tada kružile, a evo vidim kruže i dan danas. Za nekog je sama okupacija Širokog Brijega predstavljala oslobođenje, jer su bili zatrovani pričama svojih fratara. Neki su pobjegli prema Bleiburgu, neki prema Vrgorcu, osobno prvi put čujem za ime tog fratra, no mogu reći da im je najjače uporište bilo u Širokom Brijegu, ali je ipak i ono stradalo, no imali smo i mi svoje ljude, pa u Širokom ima 10 nositelja partizanskih spomenica, a jednom prilikom sam, pišući za Slobodnu Bosnu, naveo i njihova imena. Za njih je to možda malo, a za nas puno“.

JAVNO.ba: Šef Ozne u Ljubuškom u to je vrijeme bio Pero Jelčić. Zajedno s njim pripadali ste vodstvu  Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu. Činjenica je da je Jelčić bio odgovoran za zatvor u Ljubuškom iz koga su fra Maksimilijan Jurčić i ostali zatvorenici  odvedeni prema Vrgorcu  i kasnije ubijeni. Tko je takvu zapovijed mogao izdati ? Osobno Jelčić ili se morao konzultirati sa svojim šefom Slobodanom Šakotićem, koji je u to vrijeme bio u Dabru ?

„Kada je Ljubuški drugi put pao u ustaške ruke osobno sam se zatekao u Posušju, ali možete zamisliti kakav je dar mar nastao među običnim ljudima kada su ustaše ušle u samo mjesto. No, ipak je uslijedilo oslobođenje Ljubuškog i fratri su naravno bježali. Sjećam se da je fra Serafin Dodig predvodio grupu koja je bježala prema Vrgorcu, no imali su nesreću da su iz suprotnog smjera naišli antifašisti, koji su isto tako svašta proživjeli, pa vjerujem da se tu svašta događalo. Jelčić je bio istina na čelu OZNE, koja je bila jaka služba, ali smo mi imali i KNOJ, posebnu vojnu jedinicu koja se borila protiv odmetnika i u vremenu nakon rata. Zemlja jeste bila oslobođena, ali bio je dio onih koji su uvijek živjeli u uvjerenju da će ostati na površini, da će njihova ideja pobijediti. Bili su ogrizli u krvi i nisu se htjeli predati, jer su mislili tko zna što da im možemo uraditi. Tu su najnezgodniji bili širokobriješki škripari koji su se dosta dugo skrivali i borili”

JAVNO.ba: Prema vlastitim navodima objavljenim u knjzi „Vrijeme i ljudi“, zajedno s Markom Šoljićem bili ste na Širokom Brijegu 07. veljače 1945. Prema vašim navodima prošli ste pored samostana oko 12.00 sati, a oko 16 sati u samostanu je ubijeno 12 širokobrijeških franjevaca. Kako na njihovu smrt danas gledate ?

„Istina živa. Kod samostana sam naišao i nigdje nikoga nisam vidio. Crkvu sam iz znatiželje malo razgledao. Tek kada smo se sa brijega gdje je samostan spuštali prema rijeci Lištici vidjeli smo leševe ubijenih Nijemaca, jedan uništeni partizanski tenk. I mogu reći kako je tu bilo svega i svačega, čak smo se unutar svojih redova zavadili, jer je bilo nereda kakvog ipak nije trebalo biti, međutim Dalmatinci nisu mogli svoje obuzdati. Slobodno ću reći da se na Široki Brijeg išlo isto kao i na Berlin, jer Rusi i ostali su znali koliko im znači uništiti Berlin, a mi smo isto tako znali što znači slomiti najčvršće ustaško uporište što je Široki Brijeg bez ikakve dvojbe bio. Ovim putem još želim reći kako nisu svi fratri stradali od antifašista, jer je fra Martin Sopta ubijen od strane škripara. Bar sam čuo kako su oni noćili kod njega i ubili ga zato što se s nama sastajao. Bio je antifašistički opredijeljen i toga je nažalost koštalo života“.

JAVNO.ba: Što možete kazati za Vašeg rođaka Marijana Primorca i njegovu antifašističku skupinu?
„To je uistinu bio rijetko viđen heroj, koji je pripadao partijskoj organizaciji u Ljubuškom. Skupa smo u partizane otišli. Kasnije mu se dogodilo da je imao jednu krizu, pa je zadržan u Hercegovini, najprije kao politički komesar čete, a zatim kao komesar Zapadnohercegovačkog antifašističkog odreda“.

JAVNO.ba: U popodnevnim satima tog 07. veljače u Širokom Brijegu je održan prvi sastanak „Narodno oslobodilačkog odbora“. Tko je, uz Vas, Marka Šoljića i Mirka Praljka,  sve bio na tome sastanku i kakvi su bili njegovi zaključci ?

„Sjećam se da smo Marko Šoljić i ja bili ispred pokreta. Imali smo sastanak u nekoj gostionici, ali nisam siguran da danas dođem u Širokom Brijegu bi li pronašao tu gostionicu a volio bih to. Na sastanku nas je bilo 20-tak, no klima nije bila najbolja za razgovore. Razumljivo jer ni leševi još nisu bili pokupljeni i zakopani, tek smo naknadno to uradili, a prvi zadatak koji je Odbor donio bilo je uspostavljanje reda i mira na ulicama Širokog Brijega koje su baš izgledale užasno“.

JAVNO.ba: Spominjete se i kao jedan od autora izvješća Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945. (Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587.) u  kome se franjevci optužuju kao najodgovorniji krivci za vojnički poraz partizana u Hercegovini između 27. siječnja i 01. veljače 1945. Vidite li i danas njihovu krivnju za ta događanja ?

„Radio sam jedan feljton koji je objavljen u Glasu antifašista, kao i Hercegovačkim novinama. Tu sam naveo, a evo sada ponavljam svoje tvrdnje kako vjeru i religiju smatram najpogubnijom za sve nevolje u Hercegovini tog vremena. Svećenici su bili maksimalno proustaški orijentirani, narod sve upijao što su oni govorili i to je narod u većem dijelu Hercegovine odvelo na krivi put. U Ljubuškom je primjerice svaka peta muška glava iz tog vremena stradala u ustaškom pokretu. Franjevci su najviše svemu tome doprinijeli i svakako da su najodgovorniji“.

JAVNO.ba

Hrvati-Frankfurt:
Hallo Patrick, es ist schön, dass du dir die Zeit genommen hast für ein kleines Interview. Wie kommt es, dass du schon seit deinem 18. Lebensjahr selbständig bist und ein solches finanzielles Risiko eingehst?

Patrick-K:
Nunja ich stand kurz vor meinem 18ten Geburtstag vor der Entscheidung entweder mein Abitur zu machen, oder Geld zu verdienen. Ich habe mich dann für letzteres entschieden und habe bis heute diese Entscheidung nicht bereut.

Hrvati-Frankfurt: Deine Agentur gibt es in der Form wie jetzt nun erst seit Kurzem, wie hat es denn alles angefangen und womit hast du deine ersten Brötchen verdient?

Patrick-K:
Zu allererst einmal hieß die Agentur nicht immer K-ENT, sondern ursprünglich ThaiStylez Events. “Thai” war zu dieser Zeit mein Spitzname und und eben die Art und Weise wie ich meine Arbeit getan habe wurde dann einfach durch den Zusatz “Stylez” ergänzt. Ich begann im Großen und Ganzen mit eigenen Blackmusicpartys im Hanauer Raum, die legendären “Chocolate Flavour Nights”, welche ich zusammen mit meinem damaligen Partner und Mentor Chris Ledesma organisiert habe. Danach folgten dann bspw. Konzertveranstaltungen und kleine Partys.  Das Highlight allerdings war die Chocolate Beachparty mit ca 4000 Gästen an einem Badesee. Der Seriösität halber wurde die Agentur umbenannt in Kronenberger-Entertainment und auch so im Handelsregister eingetragen. Ich beschloss dann gegen mitte 2008 mich auf Promotion und Marketing zu konzentrieren und bekam zahlreiche Aufträge für die verschiedensten Firmen. Außerdem fokusierte ich mich dann auf Künstlermanagement und stellte mir einen kleinen aber gut ausgewählten Künstlerpool aus den Bereichen Musik und Medien zusammen.  Ja, so war das.

Patrick and Ralf Möller rock for United Respect

Hrvati-Frankfurt:
Und wieso hast du den Namen deiner Agentur nun wieder geändert und was bedeutet er?

Patrick-K:
K-ENT ist im Prinzip nichts weiter als eine Abkürzung von Kronenberger-Entertainment. Es ist ein weiterer Schritt, das Unternehmen weltweit besser vermarkten zu können. Außerdem hat es mich genervt, wenn ich am Telefon den Firmennamen buchstabieren musste! K-ENT ist kurz, prägnant und effektiv zugleich.

Hrvati-Frankfurt:
Nun steigst du auch noch in die Modebranche ein und einen eigenen Musik-Onlineshop stampfst du ebenfalls gerade aus dem Boden. Wie kommt es, dass du in so vielen Bereichen agierst, die auf den ersten Blick garnicht soviel miteinander zu tun haben?

Patrick-K:
Wie hast du denn von dem Onlineshop erfahren? Der ist doch in Google noch garnicht drin!!Naja, dieses Projekt nennt sich Burning-Music und wird mein neustes Baby. Ein Onlineshop für Musikinstrumente und Bühnen/Disco Equipment, aber daran arbeite ich zurzeit noch.. Aber das mit der Musik hat mich ja schon immer fasziniert!
Ich bin eben ein Mensch, der gerne das tut was ihm Spaß macht und wenn man schon das angenehme mit dem beruflichen verbinden kann, warum denn nicht. Welcher Mann ist denn nicht gerne von schönen Frauen umgeben?
Nun also mit Eva habe ich ein wirklich sehr potentialvolles Nachwuchsmodel gefunden mit einer sensationellen Ausstrahlung. Aber auch mit Gitta Saxx (Playmate des Jahrhunderts) oder auch Gisele von Germany’s Next Topmodels habe ich natürlich zwei Models, die sich bestens vermarkten lassen. Es macht auf jeden Fall viel Spaß auch in dieser Branche zu agieren und neue Facetten zu erschließen.

Newcomermodel Eva bei K-ENT

Playmate des Jahrhunderts Gitta Saxx

Hrvati-Frankfurt:
Wo wir genau beim Thema wären. Musik machst du nebenher ja auch noch. Du bist Gitarrist und Songwriter, wie lange machst du das schon?

Patrick-K:
Naja Musik mache ich schon seit meiner Kindheit, habe ursprünglich Klavierspielen gelernt und mir aber dann irgendwann eine E-Gitarre zugelegt, dann ging es los. Mit ein paar Musikern spiele ich ab und zu auf Stadtfesten oder in Bars, einfach so. Den Leuten gefälllt es und wir haben dann immer alle eine schöne Zeit. Aktuell schreibe ich an einem eigenen Album, aber im Vordergrund stehen NOCH andere Dinge, die Zeit wird zeigen wohin es mich in der Zukunft verschlägt.

Patrick-K - Unternehmer und Musiker

Hrvati-Frankfurt:
Nun die Ideen scheinen dir ja nicht auszugehen und wir werden bestimmt noch viel von dir hören. Ich bedanke mich bei dir für das Interview und für deine Zeit.

Patrick-K:
Kein Problem, jederzeit wieder!

Weitere Infos findet ihr auf:

http://www.k-ent.de (Kronenberger-Entertainment)
und
http://www.patrick-k.com (Patrick-K Music)

Željko Kerum, splitski gradonačelnik i jedan od najvećih dalmatinskih poduzetnika, u ekskluzivnom razgovoru za “Spektar”, u subotnjem izdanju ‘Slobodne Dalmacije’, govori o prvih šest mjeseci na čelu dalmatinske metropole, podršci zagrebačkom kolegi i prijatelju Milanu Bandiću, ratu s navijačima i skorašnjoj prodaji Hajduka, lošim potezima i aferama HDZ-a na čelu s bivšim premijerom Ivom Sanaderom, ali i novom zaokretu u karijeri.

Naime, odlučio je prodati trgovački dio tvrtke “Kerum”, te se ozbiljnije posvetiti politici.

Podržavate Milana Bandića u drugom krugu predsjedničkih izbora, premda ste mu zamje-rili na loše vođenoj kampanji i katastrofalnom rezultatu u Splitu. Mislite li da on i dalje ima šanse naslijediti Stipu Mesića?

– Sada se ponovno kre-će od nule i uvjeren sam da će na kraju biti gusto. To je jednostavna matematika ako se Bandiću pribroje glasovi Dragana Primorca, Andrije Hebranga, Miroslava Tuđmana i Nadana Vidoševića, a Ivi Josipoviću Vesne Pusić i Damira Kajina. Pitanje je samo hoće li građani, iz-moreni i izmanipulirani višegodišnjim lažima hrvatske politike, izići na izbore. Jedino još SDP ima snaž-nu političku stegu. Što se tiče Bandićevih rezultata, on u Splitu realno i nije mogao osvojiti više uz “domaće”: Primorca i Vidoševića. S druge strane, kampanja mu je stvarno bila loša…

Bandiću je pametnije da se pridruži mojoj stranici

Nedavno ste mu ponudili i pomoć. Stoji li ta ponuda i dalje?

– Stoji, neka uzme pet mladih ljudi iz mojeg stožera da mu vode kampanju. Njegov problem, kao i Primorčev, jest da bi svi htjeli biti nezavisni poput Keruma, a ne razumiju da su ih, za razliku od mene, stvorile snažne političke stranke. Bandić ovisi o idućih osam dana i ljudima kojima će se okružiti. Ja sam uspio, kako u politici, tako i u biznisu, jer znam izabrati ljude. Mogu poslušati svačije mišljenje. Eto, on sad najavljuje i osnivanje nekakve stranke i osvajanje deset saborskih mjesta na idućim parlamentarnim izborima, što je, po mojemu mišljenju, glupo, pogotovo sad pred drugi izborni krug. Građani su se razočarali u političke stranke, a najbolji dokaz je moja pobjeda u Splitu.

Ali i vi ste osnovali Hrvatsku građansku stranku i najavili da sigurno osvajate deset mandata u Saboru?!

– Moja stranka je nekakav redoslijed, za razliku od njegove. Bilo bi mu puno pametnije i bolje rješenje da uđe u HGS, ako ga predsjedništvo stranke prihvati.

Zar nije dovoljno to što vam je prijatelj da uđe u stranku?

– Ljudi misle da Željko Kerum sve sam odlučuje, no ja tako ne funkcioniram. Kažem vam da znam izabrati ljude i poštujem odluke meni odanih. Pri tome nisam opterećen ideologijom, vjerom, SDP-om i HDZ-om, Srbima, ateistima…

Ipak, izjavili ste na televiziji kako ne biste Srbina za zeta, što je izazvalo burne reakcije, a zbog toga su vas proglasili i rasistom.

– Ne želim Srbina za zeta, ali nemam apsolutno ništa protiv Srba. Što je tu čudno?! Poslije sam u studiju upitao Aleksandra Stankovića (novinara HTV-a i urednika emisije “Nedjelom u 2”, op.a.) što misli kako bi mu odgovorio Srbin da ga je upitao želi li da mu Albanac bude zet. Meni je bitno da se poštujemo. Čist račun, duga ljubav.

Držite li i dalje da bi Ivo Sanader bio idealan predsjednik Hrvatske?

– Stojim iza toga milijardu posto. Svi ovi sadašnji kandidati se ne mogu uspoređivati s njim, vidi se da je čovjek od formata. Kompletna je osoba kakva bi trebala prezentirati Hrvatsku u svijetu. Josipović je… On je opet previše mlak i bez stava.

Sanader je napustio mjesto premijera bez obrazloženja, nakon njegova odlaska na površinu su isplivale afere u HŽ-u, HAC-u, HPB-u, Podravki… Nije li to malo previše za, po vašemu mišljenju, idealnog predsjednika države?

– To je problem čitavog HDZ-a, a Sanader bi tu trebao dokazati da je čist. Loše su vodili politiku zadnjih godina i to im se sada osvećuje. Već deset godina nemaju predsjednika, neće ga imati ni idućih pet godina, a na sljedećim parlamentarnim izborima izgubit će vlast. Hrvatska je katolička zemlja i matematički se tu unaprijed trebalo znati tko će odnijeti pobjedu. No, zbog brojnih afera, oni su to upropastili.

Šest mjeseci ste na čelu Splita, dovoljno da nam kažete čime ste zadovoljni, a čime razočarani u dosadašnjemu mandatu?

– Napravili smo čudo. Dosadašnje gradske uprave raspolagale su s ukupno desetak milijardi proračunskih kuna, a nisu imale volje izdvojiti pet milijuna za dječje vrtiće. Osim toga, jedini smo grad u Hrvatskoj koji je djeci omogućio besplatne udžbenike i jedini koji je umirovljenicima podijelio božićnice. Uskoro ćemo se pobrinuti i za nezaposlene sugrađane… Šetam gradom i osjećam potporu javnosti. Znaju građani što je dobro, a što nije.

Dobro, a čime ste razočarani?

– Nisam zadovoljan pljačkom grada koju sam zatekao nakon dolaska u Banovinu! To je užas! Po kojim cijenama su moji prethodnici plaćali neke projekte, a nisu imali sluha za socijalu. To smo, hvala Bogu, zaustavili i smatram da je to naš najveći uspjeh. Na nas se ne može utjecati, na mene, moje savjetnike, dogradonačelnike… Mi smo spriječili drpanje grada.

Oporba vam je, pak, zamjerila preveliki optimizam u idućoj godini. Naime, vi i vaši ljudi usvojili ste do sada najveći proračun u povijesti grada, od milijardu i 127 milijuna kuna. Ne bojite se krize i najava kako će 2010. godina biti teža čak i od ove za nama?

– Proračun je preambiciozan, slažem se s oporbenim vijećnicima. Pogotovo zbog opće neimaštine i financijske krize. Ali, isto tako im poručujem kako se kriza ne pobjeđuje plakanjem i ležanjem, nego radom i dobrim projektima.

Oni su vam zamjerili da nemate ni kapitalnih projekata koji bi pokrenuli grad.

– Kao prvo, treba pronaći banke koje će pratiti projekte. Pregovaramo s nekoliko njih jer je danas lakše pronaći investitore nego banke koje će ih pratiti. One imaju novac, a ne znaju gdje će s njim. Smatram da ako u gradu nema odličnih projekata, onda ima onih vrlo dobrih, a ako nema ni njih, onda ima dobrih. Banke vam traže projekte jer moraju plasirati novac kako bi se kapital vrtio. Time bi se otvorila i nova radna mjesta.

Koji su to projekti?

– Izgradnja drugog dijela sportskog kompleksa u Lori, sjeverni ulaz u grad na križanju Ulice Domovinskog rata i Zbora narodne garde, Dujmovača, Sukoišan, prostor gdje je bio “Pevec”, Igor Štimac gradi sportsko-poslovni kompleks na Bilicama… Bivša vlast je provela nekoliko natječaja, pa je za očekivati da ćemo od komunalnog doprinosa uspjeti napuniti proračun. Osim toga u gradsko vlasništvo konačno je ušao i Stari plac gdje planiram pet parkirališnih etaža, čime bi se riješio problem parkiranja u čitavom centru grada. Zanimljiv je i projekt na Brodarici, vrijedan 150 milijuna eura, gdje će se raditi novi sportski tereni, hoteli, stanovi…

Je li i zapadna obala jedan od tih gradskih projekata?

– Proširenje zapadne obale ispred hotela “Marjan” neće koštati Grad ni kunu, a građani će dobiti novi lungomare, parkiralište, novu prometnicu… Raspisat ćemo natječaj i koncesionar će platiti čitav projekt.

Kad smo kod zapadne obale, što je s vašim hotelom “Marjan”? Trebao je biti otvoren još prošlog ljeta?

-Bit će završen za šest mjeseci, a osim njega, pri kraju je i hotel “Split – Radisson”, čime bi turizam u gradu dobio novi zamah. Međutim, osim ta dva hotela, Splitu je potrebno još barem pet-šest visokokategornika s ukupno pet tisuća kreveta. Dao sam naredbu Turističkoj zajednici da osmisli barem tri jake manifestacije koje će biti priznate u svijetu i koje bi se odvijale tijekom zimskih mjeseci. Zima je ovdje gluva, lako nam je za ljeto…

Što se trenutačno događa s tvrtkom “Kerum”? Spekuliralo se u jednom trenutku kako je namjeravate prodati Ivici Todoriću, vlasniku “Agrogora”.

– Bit ću iskren. Previše imam obaveza, ali i moja sestra Nevenka Bečić, direktorica tvrtke, koja je sada postala predsjednica Gradskog vijeća Splita. Razmišljam o prodaji trgovačkog dijela tvrtke “Kerum” koja ima godišnji prihod od milijardu i pol kuna, te trenutno pregovaram s nekoliko potencijalnih kupaca, no najbliži sam da to bude NTL – Narodni trgovački lanac, čiji sam suosnivač, pa bih tako ostao u suvlasničkom odnosu. Ipak sam tu ostavio dvadeset godina života. Tvrtka “Kerum” bi se tako ubuduće bavila samo turizmom, ugostiteljstvom i konzalting uslugama.

Najavili ste i skorašnju prodaju većinskog dijela dionica Hajduka. Zašto?

– Najveći uteg mi je upravo Hajduk i nezadovoljna Torcida. Stvarno ne znam što napraviti, a možemo se maknuti iz kluba samo kada više ne budemo vlasnici. Zato priželjkujem da se to dogodi što hitnije. Tko zna, neka upravlja. Ja tu ionako imam samo štetu.

Biste li se pomirili s Torcidom da možete?

- Ja s njima nisam u sukobu. Torcida je 12. igrač Hajduka i to je jasno. Ne znam uopće tko je doveo do ovakvog antagonizma.

Zamjera vam se dovođenje Joška Svaguše na mjesto predsjednika i ignoriranje kodeksa upravljanja klubom koji je potpisom podržalo više od 30 tisuća Splićana.

– Oni znaju moj stav: Hajduk je privatizacijom postao gradska firma i gradska imovina i ja je kao gradonačelnik, u okviru zakona i propisa, moram štititi. To je moj posao i ne radim ništa što je suprotno tome. Uostalom, i sam sam rekao da me to ne zanima i da se ne želim baviti nogometom. Najidealnije bi bilo kad bi navijači imali novaca da otkupe gradski udio. Tvrde da znaju kako se treba upravljati klubom, pa onda neka i upravljaju. Meni je najbitnije da su građani moj saveznik. Kad vidim da su se oni okrenuli protiv mene, shvatit ću da sam zaj..a i mičem se!

Poslali ste apel medijima da se ne miješaju u vaš privatni život. Ipak sami ste javno na televiziji priznali preljub i tako otvorili priču medijima.

– Reagirao sam tako. Radi se o tome da su moji politički protivnici shvatili da imaju jakog protivnika pored sebe i svjesni su da sam u čitavoj priči sam. Krenuli su na mene, htjeli su mi podmetnuti svakakve protuzakonite radnje, željeli su me na političkoj i poduzetničkoj sceni sabotirati… Kad su shvatili da ne mogu na taj način, okrenuli su se mom privatnom životu gdje sam najtanji. Ne znaju što rade. Nemaju me preko čega diskreditirati pa idu na najprljaviji i najružniji način. Ugroženi su, smetam im jer sam zauzeo snažnu poziciju na političkoj sceni i idem dalje. Neka mediji pišu da sam primitivan, nagao ili već šta, to mi ne smeta, ali neka se ne diraju u moj privatni život. A svojim protivnicima ovim putem poručujem da mogu biti sigurni da me nikada podmetanjima neće odvesti na Bilice, bez obzira što će narediti da se piše po novinama…

slobodna dalmacija

Besonders die Privatisierung von Kliniken finanziert sich im Wesentlichen durch Personalabbau. Es gibt inzwischen Daten, die belegen, dass übermäßiger Personalabbau die Behandlungsqualität verschlechtert und ein Risiko für Patienten darstellt.

Können Sie Beispiele für solche Risiken nennen?

Untersuchungen zeigen: Wenn auf chirurgischen Stationen die Personalstärke von vier Patienten auf acht Patienten pro Pflegekraft sinkt, steigt die Sterblichkeit nach einer Operation um 30 Prozent. Ein Personalabbau führt nicht zu mehr Komplikationen, aber die verlaufen schlimmer, weil sie später erkannt werden.

Hat sich das in Hessen bestätigt, wo vor vier Jahren sogar die Universitätsklinik Gießen-Marburg privatisiert wurde?

Um einen Ursachenzusammenhang festzustellen, bräuchte man sehr viele Zahlen. Denn es gibt viele Gründe, warum eine Behandlung nicht so läuft wie erwünscht. Gerade weil man nicht im Einzelfall den Zusammenhang herstellen kann, braucht man eine allgemeine Regel, die sicherstellt, dass immer so viel Personal da ist, dass nichts Vermeidbares passiert.

Diese Regeln sind die von Ihnen geforderten Personalmindeststandards. Wie steht die Landesregierung dazu?

Der Landtag hat schon im September 2008 einstimmig die Regierung beauftragt, eine Arbeitsgruppe zu bilden. Diese soll die Zahlen erarbeiten, die ein Risiko durch Personalmangel ausschließen. Standards sind in Krankenhäusern nichts Ungewöhnliches. Personalstandards gibt es auch in Kindergärten sowie Altenheimen – und diese sind weniger gefährlich.

Verdi wirft der Landesregierung vor, das Thema auf die lange Bank zu schieben.

Wir sind dankbar, dass es die Arbeitsgruppe gibt. Sie hat mehrmals getagt und eigentlich sollte längst ein Gutachten zur Entwicklung solcher Zahlen in Auftrag gegeben sein. Es ist sehr bedauerlich, dass wir da nicht schneller vorankommen. Irgendwann werden die Gerichte uns auch hier Standards vorschreiben. Politik sollte da nicht immer hinterherlaufen.

Die Kritiker sagen, Krankenhäuser eigneten sich nicht für ein starres Korsett, weil die Schwere der Erkrankungen von Abteilung zu Abteilung verschieden sei.

Es gibt längst viele wichtige technische Standards, wie Hygieneregeln, Sauerstoffmessung bei Operationen, oder die Regel, dass am Operationstisch ein Facharzt stehen und für die Narkose ein Facharzt verfügbar sein muss. Genauso kann man die Personalstärke für Stationen festlegen, und zwar über die Schweregrade der Patienten, die wegen der Fallpauschalen sowieso erfasst werden. Das ist dann kein Korsett. Es kommt auch nicht darauf an, dass das Krankenhaus Stellen besetzt, sondern dass genug Pflegekräfte wirklich am Patienten sind. Ein Patient hat einen Anspruch darauf. Die Frage ist nur, ob man es regelt oder wartet, bis etwas passiert ist.

Wie reagieren die Klinikbetreiber?

Grundsätzlich zögerlich, weil ihre Handlungsmöglichkeiten eingeschränkt sind, wenn sie mit dem Personal nicht mehr jonglieren können. Aber das ist ein betriebswirtschaftliches Problem. Vorrangig ist im Krankenhaus das Medizinische.

Die Rhön-AG sagt dazu, entscheidend sei die bestmögliche Versorgung. Rechenmodelle stellten dies nicht sicher. Dabei sind es doch gerade Privatbetreiber wie Rhön, die Personal massiv abbauen?

Personalstandards allein garantieren keine Qualität, aber genug Personal ist eine zwingende Voraussetzung. Bei wirtschaftlichem Druck muss sichergestellt werden, dass die Qualität bestehen bleibt. Beim Kaffeemaschinenkauf tut das der Kunde. Beim Krankenhaus garantiert das Land, dass die Versorgung gut ist. Deshalb gibt es eine Krankenhausaufsicht.

Wer kontrolliert eigentlich die Krankenhäuser?

Ein bisschen das Land, das haben wir bei der Salmonellengeschichte in Fulda mitgekriegt. Ein bisschen die örtlichen Gesundheitsämter. Die Kontrolle ist eine zentrale Frage, die ins Krankenhausgesetz geschrieben werden muss. Das wird im nächsten Jahr novelliert. Deshalb ist es so ärgerlich, dass die Arbeitsgruppe nicht schneller vorankommt. Denn auch die Personalstandards gehören in das Gesetz hinein.

frankfuter rundschau

Glumila je vrckave plavušice, pomalo promiskuitetne i glupave, poput svima nam znane Kelly Bundy iz “Bračnih voda”. Ali Sonja Kovač je draga, simpatična i zgodna cura koja zna odglumiti «blesavicu» ali u stvarnom životu je pametna i prodorna cura.

Pričajući s njom stekla sam dojam da zna uživati u životu i da zna na koje karte će odigrati partiju, jer kako je sama rekla, njeno oružje su lukavost,snalažljivost, seksepil i elokventnost, a takve cure uvijek imaju asa u rukavu.

Čavrljale smo o njemom ljubavnom «meniju» i u ponudi zaista ima svašta! Od bušilica, šiba, školarki pa do ljubavi koja je po Sonji jedina i bitna stavka za sretan i dobar seks, a ako vas zanima recept ili pokoja uputa, pročitajte intervju, Sonja zna što priča!

Mara: Rekla si da voliš seks u prirodi, jel’ «Farma» bila pogodno mjesto za takvo što?
Sonja: Definitivno je, ali ja to nisam učinila. Lijepa priroda uistinu inspirira, vidjela sam razna zanimljiva mjesta ali nisam ništa više poduzela. Plaštevi sjena su mi posebno ostali u sjećanju.

Mara: Tri mjeseca apstinencije nisu laka stvar, kako si ti izdržala te teške trenutke?
Sonja: Šibala sam se! Po guzi! Trgala sam se! Borila sama sa sobom! Šalim se, ali ti kažem da mi je više falila nježnost nego sam seks.

Mara: Svi ste bili zaduženi za posebne životinjske sorte pa ste mogli si dati malo oduška?
Sonja: Da, ali se nismo baš grlili s njima, ja sam bila zadužena za zečiće, ponijela sam tri komada kući…

Mara: Sad moraš biti glavna zečica u svom malom privatnom zečinjaku, ili?
Sonja: Pa tako nekako, Speedy, Fluffy i Friky, ja sam njihova mama i brinem o njima kao da su male bebe.

Mara: Kako je to divno! Jel’ istina da si rekla da si fascinirana muškim spolnim organima?
Sonja: Molim?!

Mara: Mislim da je svaka žena na neki svojevrsni način fascinirana, evo ako ti je lakše i ja sam!
Sonja: Ja se ne sjećam da sam to ikada rekla, ali u kontekstu upravo ovoga što si i sama navela, isto tako mislim da su i muškarci našima!

Mara: Kako si se osjaćala kao gazdarica «Farme»?
Sonja: Dosta dobro, ja sam tada donijela Farmerima sunce, sedam dana nije bilo oblačka,…

Mara: Voliš li gospodariti?
Sonja: Mislim da svi mi pomalo volimo biti glavni, ja volim drugima ispunjavati želje, volim ugađati ljudima, iako sam morala koji put biti stroga.

Mara: Može li se reći da se znaš boriti za svoj teritorij?
Sonja: Da, može!

Mara: Što bi navela kao svoje najbolje oružje?
Sonja: Lukavost, snalažljivost, seksepil, obrazovanost, elokventnost,…

Mara: Dobro, vidim da si samouvjerena!
Sonja: Tako je, i samouvjerenost! Točka na « i «!

Mara: Kako bi se postavila da netko ugrozi tvoj teritorij?
Sonja: Ovisi tko ugrožava! Ako je netko tko mi je bitan učinit ću sve da ga ne izgubim, borit ću se brutalno, svim raspoloživim sredstvima i načinima. Ako je nebitna osoba, kao što rekoh-ne bitna je !

Mara: Sad ćemo o onim «spornim, nabrojanim orgazmima», jesi li govorila po medijima o tome kako i koliko doživljavaš svoje maksimume?
Sonja: Mislim da je to sve izvučeno iz konteksta, ja nikad nisam rekla da sam svršila ovoliko ili onoliko puta, niti sam spominjala riječ «orgazam». To je bila neka zezancija, a sve su izokrenuli, ali da sam zadovoljna svojim seksualnim životom to jesam sigurno!

Mara: Bravo! Pomažu li kakve «sitničice» vašem ljubavnim životu?
Sonja: Ne, mi ti to ne koristimo, ne treba nam, dosta smo inovativni.

Mara: Znači inspiracija je nepresušna?
Sonja: Je!

Mara: Tko je glavni idejni vođa ili inovator?
Sonja: Ja volim mijenjati mjesta, volim se presvlačiti, oblačiti, obožavam seksi donje rublje.

Mara:Pričaj o tome!
Sonja: Volim haltere, tange,…

Mara: Što misliš o muškim tangama?
Sonja: Grozno, da vidim to na frajeru pitala bih se:»što s tobom nije u redu?»

Mara: A zaviriš li u seks shop? Surfaš li po netu da vidiš novitete?
Sonja: Ne, nisam nikad došla na ideju da odem tamo, ali za sve postoji prvi put…

Mara: Jesi li svome dečku ikada odglumila orgazam?
Sonja: Ne!

Mara: Misliš li da bi skužio?
Sonja: Bi! Sigurna sam. Ne možeš lagati nekome tko te predobro zna. Neći reći da to nisam nikad učinila prije, ali svom dečku ne!

Mara: Spominjale smo neka mjesta, hoćeš li mi otkriti neko?
Sonja: Volim nove destinacije, fine hotele, lijepe plaže, nije stvar terase, sijena ili sobe. Volim nova odredišta, putovanja…

Mara: A ako je putovanje iz mašte,… preodjeneš li se u npr. kondukterku i naplatiš kartu u samo jednom smjeru?
Sonja: Ja njemu ne naplaćujem, sve u naturi!

Mara: Ajmo o opravicama!
Sonja: Volim se oblačiti u školarku, …kikice, karirana suknjica, naočale,….

Mara: A tekica, ak je nešto neobično da zabilježiš?
Sonja: Ili ako dobije jedinicu, da ponovi gradivo! Ili šibu! Ako je neposlušan!

Mara: Što je po tebi potrebno za dobar seks?
Sonja: Ljubav! Ja bez toga ne mogu ništa! «One-night-stand» nema šanse!

Mara: Znači, dok se nisi zaljubila nema šanse da ga potrošiš?
Sonja: Ne, mora se to dogoditi.

Mara: Koliko si to onda odgađala, koliko su jadni morali čekati?
Sonja: Ne predugo, ali su morali.

Mara: Koliko si najduže odgađala visinske vrhove?
Sonja: Mjesec dana. Ovisi kako s kim «klikneš»

Mara: OK, ljubav smo apsorbirali, dalje?
Sonja: Mora bit želja, kemija, moramo se skidat očima, biti na vrhunskom nivou i mora bit….mašina!

Mara:Ohoooo! Dame i gospodo došli smo do vrhunca intervjua. Moli se Sonja da objasni riječ «mašina»!
Sonja: Neću, to si ti sama protumači.

Mara: Daj ne zezaj sad! Ti si to izgovorila!
Sonja: Dakle, kad imaš bušilicu…

Mara: Ovo je sve bolje, ajde….
Sonja: …kad imaš bušilicu i kad imaš zid, ako je bušilica dobra onda će probušit zid ali ako nije onda ju moraš promijeniti!

Mara: A ti si pretpostavljam zid? Ili bušilica? Jer ima onih koji dinamitom sve raznesu! Voliš li seks na javnom mjestu?
Sonja: Pa ne baš, ja sam javna osoba pa moram paziti,…volim plaže!

Mara: Misliš li da se iz ženskih časopisa išta može naučiti o seksu ili je to hrpa naputaka koji su tu samo da popune stranice?
Sonja: Dobro pitanje! Ja sam kao mlađa znala listati i čitati takve časopise. I razmišljala sam kako se mogu davati savjeti koji su tako općeniti a mi smo toliko kopleksne osobe, svatko od nas ima posebne i specifične probleme, tako da mislim da je teško nekome točno i precizno savjetovati što i kako da radi nešto kao ima nekakav seksualni problem. Mislim da možeš pročitati nešto što smatraš zanimljivim ali da je neoprezno takav savjet primjeniti u svom životu u potpunosti. Mnogo tinejdžerica čita takve časopise i misli da su našle odgovore, ali sumnjam…

Mara: Što bi ti onda poručila tinejdžericama ili koji bi ti savjet dala curkama?
Sonja: Hm,….pa da slušaju svoje srce jer je to put ka istini, prema pravoj ljubavi, da budu pažljive, da koriste zaštitu, da uče, da se paze,… da budu lijepe, dobre i pametne!

Kada je u emisiji “Trenutak istine“ Nove TV priznao da je homoseksualac, 23-godišnji Milan Krželj iz Šestanovca pokraj Omiša šokirao je cijelu Hrvatsku.

Kada je u daljnjim pitanjima otkrio i da ga je erotski privlačio šogor, da upotrebljava vibrator, mašta o seksu s više muškaraca, te da je na internet stavio snimku vlastite masturbacije, dio javnosti ostao je zgrožen njegovim priznanjima.

Milan je show napustio bez ijedne osvojene kune, no s pedigreom čovjeka kojega na intervju pokušavaju dovabiti svi hrvatski mediji. Milan je svoju dušu odlučio otvoriti najprije “Slobodnoj”.

Ovaj mladi Dalmatinac u Zagrebu živi tek tri mjeseca, gdje stanuje s dečkom i radi kao konobar, te sanja o boljim danima za homoseksualce u Hrvatskoj.

Kakve su reakcije Vaše okoline nakon što ste prije nekoliko dana u showu “Trenutak istine“ otkrili da ste homoseksualac?

- Nisam do sada doživio ni jednu ozbiljnu neugodnost. Prijatelji i poznanici me uglavnom bodre i podržavaju, smatrajući da sam učinio nešto hrabro. Stiglo mi je na mobitel na stotine poruka, u roku sat i nešto sam na Facebooku imao 700 i nešto ponuda za prijateljstvo, stiglo mi je tisuću i pol poruka, niti jedna loša…

Što Vas je nagnalo na to da se prijavite na show “Trenutak istine“ i jeste li do tada bili upoznati s njegovom koncepcijom?

- Show sam prije toga gledao, a prijavio sam se isključivo radi novca koji mi je potreban zbog dugova u koje sam zapao zbog pogrešnih poslovnih ulaganja. Nije me bilo briga što će okolina misliti o onome što ja tamo kažem. Sam sebe hranim, odijevam i financiram, ne brinu se za mene ni mama ni tata, sam sam svoj sponzor.

Jeste li, prateći show prije prijavljivanja, uočili da producenti i realizatori “Trenutka istine“ uglavnom manipuliraju natjecateljima, te da nitko do sada nije osvojio više od 100.000 kuna nagrade?

- Nisam bio svjestan toga. Bio sam uvjeren da idu fer, mislio sam da se bivši natjecatelji po novinama žale zbog frustracije što nisu osvojili veći iznos. Sada, kad sam i sam prošao cijeli proces, vidio sam kako oni to rade s tim svojim detektorom laži i pustim ljudima i psihijatrima koji te ocjenjuju i procjenjuju prije negoli dođeš unutra. Oni znaju točno do koliko će te pustiti i do koliko ti sam želiš ići. Po pitanjima koje voditeljica showa postavlja natjecateljima uočava se da su ljudi s Nove TV upućeni u najsitnije detalje i tajne iz života natjecatelja.

Na koji način dolaze do takvih saznanja?

- Mene osobno nisu toliko pitali, ali sa strane sve izvuku. Prije showa zvali su sve moje prijatelje i neke poznanike, ne znam kako su došli do brojeva. Pitali su ih osobne stvari o meni, razne detalje. A ovi psiholozi na Novoj TV svi su umiljati i naizgled iskreni. Meni je jedan od njih rekao “Ti ćeš sigurno doć do kraja“ i vjerujem da tako svima govore samo da nam daju lažne nade.

Mislite li da ste bili naivni u svemu ovome?

- Mislim da jesam, nažalost.

Jeste li razočarani ponašanjem Nove TV?

- Jesam, ali nisam bio mudriji, oni su bili spretniji od mene. Da sam bio pametan, mogao sam pokupit 50 tisuća kuna. Oni su znali kad će postavit koje pitanje i dokle mislim ići jer su znali koliko mi novca treba. Trebalo mi je 100.000 kuna i na tom pitanju su me bacili.

Pitanje na kojem ste stali bilo je: “Predbacujete li sebi što ste koristili zaručnicu da biste sebe prikazali drukčijim pred okolinom?“

- Nikada si to nisam predbacivao, niti na taj način o tome razmišljao, tako da to pitanje smatram čistom manipulacijom. Oni ne idu po poligrafu, to su ti dvije žice na tijelu spojene na laptop, a ja u trenutku postavljanja tog pitanja nisam niti razmišljao, niti se znojio, nego refleksno odgovorio.

Jeste li prije nastupa u showu bili spremni na iznošenje najkontroverznije činjenice iz svojeg života – svoje homoseksualnosti?

- Znao sam, premda sam to rekao svim svojim prijateljima i obitelji puno prije negoli je “Trenutak istine“ emitiran. Majci sam rekao čim sam snimio show, a to je bilo prije punih godinu dana, čim sam se vratio doma iz Zagreba sa snimanja. Svi misle da je to snimano nedavno, ali oni to snimaju mjesecima unaprijed i onda emitiraju.

Dakle, Vaša je majka u trenutku emitiranja Vašeg šokantnog priznanja na malim ekranima već godinu dana znala istinu o Vama?

- Da, naravno. Cijela obitelj je o tome sve znala, a i bliski prijatelji, ponavljam. U medijima se iz meni nepoznatih razloga reklo puno neistina posljednjih dana o meni i cijelom ovom slučaju.

Kako je majka reagirala kad ste joj kazali da Vas privlače muškarci?

- Bilo joj je teško. Nije se strašno iznenadila jer je već i prije nešto sumnjala. Želim reći jednu stvar. Najlakše je sa strane komentirati druge. Uzmimo prizor gdje mama, tata, sin i kći vide gay osobu na televiziji i komentiraju “vidi pederčine ili lezbače“. Ali kad se to dogodi njima, u njihovoj obitelji, onda je sasvim drukčije. Mnogo je takvih obitelji u kojima roditelji ne znaju istinu o svojoj djeci, a kad je doznaju, onda se ponašaju drukčije. Dođe do totalnog preokreta, prihvate te mnogo brže negoli si se nadao. Svi mi imamo neke tajne koje skrivamo od cijelog svijeta, a neke i od samih sebe. Strah nas je i s pravom jer živimo u državi u kojoj nas okružuju uglavnom primitivni ljudi.

Kako se sada osjeća Vaša najbliža obitelj? Jesu li na udaru komentara sredine?

- Čuo sam se s mamom, bilo je osuda i svakakvih priča, ali mislim da bi tim ljudima bilo bolje gledat svoje probleme jer imaju puno većih briga od mene. Natužnije je što na kraju ljudi prožive cijeli svoj život gledajući tuđa posla.

Kako je bilo odrastati u maloj sredini poput Šestanovca?

- Teško, zeznuto. Nemam baš previše sretnih uspomena. Predobro se osjećam otkad živim u Zagrebu, nitko te ne komentira, ljudi gledaju svoja posla. Dolje te prate od doručka do kraja dana. Ja sam već s 15 godina otišao u Omiš k sestri, gdje sam išao u školu.

Kada ste postali svjesni da Vas privlače muškarci?

- Skužio sam već od najranijih godina. To ne možeš postat tek tako, da to jednog dana odlučiš, već godinama u sebi uočavaš tu svoju razliku od većine drugih. Vidiš da te cure baš ne privlače osim kao jako dobre frendice, ne osjećaš ništa seksualnog prema njima. S djevojkama sam pokušavao, ali shvatio sam da to nije to. Ova najdulja veza s curom trajala je dvije godine, a prekinuli smo nakon zaruka, promijenio nam se odnos. Ja sam shvatio da to nisam pravi ja.

Tijekom emisije ste izjavili da Vas je u jednom trenutku seksualno privlačio šogor?

- Prvo moram reći da su mi starija sestra i njezin muž poput drugih roditelja.. Njih dvoje su jedini ljudi koji su uvijek bili uz mene, davali mi savjete kad mi je bilo najteže. Taj moj odgovor da me je privlačio šogor odnosi se na kratkotrajne maštarije koje sam imao prije mnogo godina, to mi je par puta prošlo kroz glavu, no mislim da je i to ljudski. Njemu je u tom trenutku u emisiji bilo malo neugodno, ali poslije smo to izgladili.

Neki su se zgražali i informacijom da ste stavili snimku svoje masturbacije na internet?

- To sam davno kao tinejdžer gledao neki pornić, snimao se s mobitelom, pa stavio na internet. Mislim, živimo u 21. stoljeću, po meni tu nema nikakve ružne namjere, već samo malo eksperimentiranja.

Imate li podršku svog dečka u cijeloj ovoj buri kontroverzi koja se oko Vas stvorila?

- Da, u svemu me podržava. Uz mene je što god bilo i to mi je najvažnije.

Smatrate li da je hrvatsko društvo spremno postati malo osjetljivije na pitanja i prava homoseksualne manjine?

- Baš sam neki dan na internetu pročitao jedan zanimljiv komentar na moj nastup. Pisalo je da je šokantnije kad netko otkrije da je tukao ženu i djecu, nego kad otkrije da je gay. Na takve stvari reagira malo tko, svi odmahuju rukom.

Mislite li da se u tome vidi licemjerje društva?

- Naravno. Ali meni su priznanja koje sam izrekao u „Trenutku istine“ pomogla da sam sebe rasteretim neki stvari koje sam držao u sebi. Osjećam se puno laganiji i rasterećeniji sad. Više nemam tajni.

Vjerujete li da će u Hrvatskoj za koju godinu biti ozakonjeni istospolni brakovi?

- Nadam se, volio bih. I gajevi su hrvatski građani kojima treba pružiti priliku za normalan život, da imaju pravo biti sretni, da pred zakonom imaju neka prava. To bi bilo fer.

pise slobodna dalmacija

Nakon uvoda, gdje je novinar napisao da je 25-godišnji Hrvat pravo pojačanje kluba sa White Hart Lanea, Zagrepčanin je rekao:

- Moji ciljevi se ne mijenjaju, iako sam promijenio klub. Uvijek sam stajao u službi kluba, a tako će biti i u Tottenhamu. Razlika je u tome što je Tottenham ipak ambiciozniji od nekadašnjeg kluba, pa su tako obveze veće, kao i odgovornost. U svakom treningu se moram nametnuti, u svakoj utakmici moram izgarati – rekao je Niko Kranjčar.

Niko je odmah dao do znanja kako mu je jasno da nije siguran u momčadi.

- Moram se boriti za svoje mjesto u veznom redu i u prvih jedanaest. Konkurencija je jaka, nadmetanje će trajati od trenutka kada sam došao do kraja sezone. Spreman sam za to.

Potom je Kranjčar progovorio o kultu Tottenhama.

- U dresu Portsmoutha sam nekoliko puta igrao na White Hart Laneu i uvijek je to bio poseban gušt. Gledao sam i svoje prijatelje u dresu Tottenhama, Luku Modrića i Vedrana Ćorluku, i moglo se osjetiti s koliko strasti igraju za ovu momčad.

Za kraj se Kranjčar “opustio” i komparirao dolazak u Tottenham s dolaskom – doma.

- Stvarno se osjećam kao da sam došao doma. S Ćorlukom i Modrićem sam jako povezan, igrao sam ranije s Defoeom i Crouchom, Redknapp me trenirao. Redknapp je, inače, imao ogroman utjecaj na moju karijeru. Lagano me ubacivao u vatru Premiershipa, ali isto tako brzo pokazao da vjeruje u mene. Eto, zbog svega toga je Tottenham poput mog vlastitog doma – zaključio je Niko.

ABCportal.info

Moje tijelo mi je veoma važno…, moje lice, ruke, noge, oči, sve. Koristim sve što imam. I sjajno je kad imate takav odnos s tijelom. Kad imate takvu slobodu, to je trenutak u kojem možete dati najbolje od sebe kao glumica.“ – Monica Bellucci

Ako je film žena, kako je jednom izjavio Fellini, onda je vjerojatno najljepši film svih vremena Monica Bellucci. Taj film već u startu ima moćan naslov – Monica Bellucci. Iako joj ime ne “započinje kao milovanje, a završava udarcem biča“, kao Marlene Dietrich, gledatelj pri spomenu naslova tog filma ipak može vizualizirati štošta.

Recimo, Bellucci, usne puči. Napučene, sočne, krvavocrvene usne, koje u krupnom planu ljube Keanua Reevesa u drugom “Matrixu“ (2003.), doista su jedan od zaštitnih znakova Monice Bellucci, Božice u svoj svojoj prirodnoj ljepoti.

Čim se kamera malčice odmakne od tih usana vrele višnje, otkrit će iznimne crte lica što zrcali ljepotu žudnje. I oči! Pitate li redateljicu filma “Don’t Look Back“ (2009.) Marinu de Van, Monicina gluma počiva upravo na ekspresiji njezinih tamnih očiju.

A kad se kamera dovoljno opusti na očima lijepe Bellucci, nastavlja polako putovati po njezinu voluminoznom tijelu, punom fino zaokruženih oblina, otkrivajući sve atribute iskonske ženstvenosti, kao u Tornatoreovoj “Malenoj“ (2000.), gdje je konačno postala seksi fantazijom, projekcijom relativno jeftino kupljenih filmskih snova koji ostaju u sjećanju poput ljetnih dana djetinjstva.

Rođena Talijanka ponosno ističe kako glumi tijelom jer “gluma nije samo u riječima“. Kako bi to potvrdila, spomenut će vam Holly Hunter koja “nije govorila u ‘Pianu’, a osvojila je Oscara“.

Sa ženama nemam dobru ‘kemiju’

Savršeno isklesana, kao da je djelo našeg kipara Meštrovića, Bellucci je, zbog takvog (remek)tijela (mjere 90-61-90 na visinu od 1,71 cm), danas prihvaćena kao fetiš i mit, slično Marlene Dietrich. Također, ona je, baš poput “Plavog anđela“, ponajprije filmska diva kakve su nekoć vladale kinima i inspirirale je da postane glumica.

Tko zna, da Monica nije vidjela Sophiju Loren na djelu, možda bi završila pravo na sveučilištu u Perugii i danas nekom (ne)sretnom Talijanu pomagala oko problema sa zakonom.

To bi isto bio neki vid glume s obzirom na to da drži kako su “odvjetnici nevjerojatni glumci koji svakog dana igraju uloge na sudu“. Ipak, sudbina joj je bila zapečaćena kad je Coppola ugledao sliku “belle donne“ i angažirao Bellucci za ulogu jedne od Drakulinih nevjesta u “Drakuli“ (1992.).

Gluma je možda teža od poziranja pred fotografom, ali to ju je iskustvo natjeralo da se trajno nastani ispred kamera. Biti glumica za nju je ionako “sublimacija ženstvenosti“. Monica zato i preferira da je se zove glumicom, a ne tipičnom filmskom zvijezdom. Svejedno, tijekom canneskog intervjua isijavala je poput najsjajnije filmske zvijezde. Nemojte joj reći da ste to od nas čuli.

Kako ste reagirali kad ste u filmu “Don’t Look Back“ vidjeli scenu preobrazbe u kojoj lice Sophie Marceau poprima vaše facijalne konture? Sophie je bila počašćena što ste to baš vi.

Je li? (smijeh) Svidjela mi se scena. Gledala sam u svoje i njezino lice i nisam mogla vjerovati da su korišteni specijalni efekti jer je bilo preuvjerljivo. Čudan neki osjećaj. No, Sophie i ja imamo dosta toga zajedničkog, iako smo zapravo prilično drukčije u pravom životu, a u filmu igramo dvije različite strane iste osobe koje se u jednom trenutku prelamaju. Moja mediteranska strana tu je došla do izražaja više nego obično.

Uglavnom igrate različite uloge i ne volite se ponavljati. Je li vam teško padaju česte i zahtjevne glumačke metamorfoze? I kako birate uloge, odnosno po čemu znate da je uloga “prava“?

Nije lako, ali sjajno je kad kao glumica imate priliku igrati drukčije likove u različitim državama i kulturama. Ja čitavo vrijeme tražim nešto novo. Primjerice, scenu iz “Nepovratnog“ ne bih više odglumila i dala da me opet siluju na filmu. To sam već napravila, a nema se smisla ponavljati.

Uglavnom, pri odabiru ključno je pitanje kvalitete scenarija i mog osobnog ukusa. Neovisno o tome je li uloga velika ili mala, prihvatit ću je ako mi se sviđa te ako s likom i filmom uspostavim neki odnos, posebice ako je film kompleksan kao ovaj, pa trebate shvatiti o čemu se tu zapravo radi, odnosno je li u pitanju samo potraga za identitetom.

Događa se puno puta da je manja uloga bolje napisana od velike. Samo nekoliko minuta na ekranu dovoljno vam je da to demonstrirate, a ne nužno dva sata.

Ukratko, kakav ste odnos imali s likom u “Don’t Look Back“?

Bio je to volim-mrzim odnos (smijeh).

Za vas je, pri odabiru filmova, najvažniji redatelj i njegova vizija. Kakvu je viziju imala Marina de Van?

Držim da, ako imate scenarij koji nije sjajan, a redatelj jest, možete snimiti velik film. Volim raditi s mladim talentima, s nekim tko zna što hoće od filma. Marina je znala što želi. Bila je tako precizna s režijom, gotovo kao pravi perfekcionist. Znali smo često snimati istu scenu na dva različita načina kako bi Marina mogla odabrati bolju.

Međutim, redateljica Marina de Van rijetka je pripadnica ljepšeg spola u čijem ste filmu igrali. Preferirate ružniji spol iza kamere?

Ne radi se tu o spolu, nego o talentu, premda iskreno sa ženama nemam dobru ‘‘kemiju’’ i tu mislim na žene općenito. Na snimanju filma zanimljiva mi je ta dualnost, spoj ljepote i ružnoće, slično kao što sam ponekad ja samoj sebi ružna, ponekad lijepa. Jedan dan je sve krasno, drugi pakao, kao i u životu, a s time po meni muškarci bolje izlaze na kraj.

Monica na filmu je tek mali dio mene

Biste li se vi ikad okušali kao redateljica poput Sarah Polley?

Ne, nikad, preferiram biti glumica i želim biti iznenađena s tuđim idejama i onda u njih ukomponirati svoje. Režija je iznimno odgovoran posao, a ja sam prelijena i prerazmažena.

Ne izgledate baš prelijeni – takoreći snimate ne manje od dva filma godišnje.

Glumački nisam lijena. I ne mogu biti. Polaskana sam što imam priliku putovati svijetom, što me zovu na oba kontinenta, u Italiji i Francuskoj, ali i Americi.

Gdje vam je draže, u Europi ili Americi? I imate li obvezu predstavljanja Italije i talijanskih žena kao Sophia Loren?

Odgovornost predstavljanja dolazi prirodno kad ste poznati u međunarodnim krugovima. Osobno, volim biti na obje fronte, iako je, realno, lakše biti glumica u Europi. U Americi se sve odvija tako brzo u usporedbi s Europom, svaki put smršavim, i ne šetam, nego trčim kad sam tamo.

Amerika je jedan veliki “milkshake“ u koji je natrpan star sistem, opsesija VIP tretmanima, imidž… U Europi nisu opsjednuti tim stvarima, barem ne u tolikoj mjeri. Ako ništa drugo, ljudi ovdje znaju prepoznati razliku između glumca i prave osobe.

Zato se i niste trajno preselili u SAD?

Tako je, tamo nemam kuću, stan, ništa, samo agenta i kad dođem, uvijek je to na pet-šest dana, sastančiti, snimati… Dakle, odem i vratim se. No, kako se u Americi snima puno dobrih filmova i imate širok izbor, možete raditi u studijskim ili nezavisnim okvirima, drago mi je da misle na mene, da ne moram živjeti u Americi da bih ujedno mogla tamo i raditi.

Što vam je teže snimati, akcijske ili erotske scene?

Sasvim mi je svejedno. Volim snimati i akcijske i erotske scene. Ne bojim se svog tijela. Naučila sam ga koristiti kao instrument. Ako tijelo tretirate na taj način, od njega možete dobiti zapanjujuću emociju.

Spomenuli ste razliku između glumca i prave osobe. Glamuroznu Monicu Bellucci koju vidimo na seksi fotkama, u časopisima, reklamama, filmovima… Je li to “prava“ Monica Bellucci?

Postoji razlika između mene na slikama/u filmovima i onog što jesam. Kad me vidite u filmu, na crvenom tepihu…, to je tek mali dio mene. Naš je posao da stvaramo san, podjednako i vama i samima sebi, kao prošle noći kad sam stavila šminku i odjenula crvenu haljinu za potrebe premijere filma.

Međutim, nakon tog trenutka sna, dolazi trenutak realnosti i buđenja koji nitko od vas ne vidi. Nitko ne vidi da se i mi, kao i “obični smrtnici“, vraćamo natrag kući, gdje nas čekaju naši problemi poput, recimo, bolesnog djeteta.

slobodna dalmacija