Bye Bye Roland Koch
Ein Freund: Udo Jürgens (l.) und Roland Koch verstehen sich. So wurden bei der Abschiedsfeier Lieder des Entertainers gespielt, und zwar vom Heeresmusikkorps der Bundeswehr. Jürgens fühlte sich geehrt. Hier posiert er noch mit Koch und seiner Frau Anke auf dem Empfang in Schloss Biebrich in Wiesbaden.
Rund 600 Gäste kamen in das Schloss, um sich von Koch zu verabschieden, der mehr als zehn Jahre lang hessischer Ministerpräsident gewesen war. Unter ihnen waren auch Altkanzler Helmut Kohl und sein Ex-Mädchen Angela Merkel, hier bei der Abschieds-Serenade unter freiem Himmel vor dem Schloss.
Ein Lied für Pakistan Benefizkonzert in Berlin
Für die Flutopfer in Pakistan, 20 Millionen MENSCHEN, davon über “6 Millionen KINDER” in NOT, haben wir dieses Projekt ins Leben gerufen, unter dem Motto ”Ein Lied Für Pakistan“.
Unter diesem Motto vereinen sich verschiedene Künstler die wiederum andere Künstler für dieses Projekt begeistern wollen. Read more
Pula i Trier obnovili prijateljstvo
TRIER - U Trieru je široj njemačkoj javnosti prezentirana turistička ponuda Hrvatske, a naročito grada partnera Pule. Društvo Pula-Trier informiralo je građane o gradskom partnerstvu, a stanovnici Pulske ulice u Trieru pozvani su na informacijski skup kojemu su nazočili i predstavnici grada Pule.
Predsjednik triersko-pulskog društva Hartmut H. Gürke istaknuo je zadovoljstvo učinjenim, a Loretta Gropuzzo, gradska referentica za međunarodne odnose rekla je da se raduje što je 40-godišnje prijateljstvo dvaju gradova na neki način oživljeno. Konkretni projekti su već u planu, te se može očekivati suradnja muzeja u Trieru i Puli, razmjena učenika i studenata.
Erik Lukšić, povjerenik grada Pule za mladež, socijalu, kulturu i sport već je prije deset godina sa mladim pulskim sportašima nazočio ljetnom kampu u Trieru. – Sada želimo pozvati mlade iz Triera da dođu kod nas, rekao je Lukšić. Stanovnicima Pulske ulice u Trieru priredba se posebno svidjela. Martin Harz i Arthur Reiss tako su izjavili da uopće nisu znali zašto se ulica u kojoj stanuje zove kako se zove. – Pula izgleda jako lijepo. Ponijet ćemo prospekte kući, pa možda na jesen ili dogodine provedemo odmor u Puli, zaključili su stanovnici trierske Pulske ulice.
MAINZ: Priznanje za Silvija Kusa
Foto: ihk
MAINZ – Silvio Kus, ministar savjetnik u Veleposlanstvu RH u Berlinu primio je počasnu plaketu Industrijske i trgovačke komore Rheinhessen za svoje zasluge u promoviranju njemačko-hrvatskih gospodarskih odnosa. Predjsednik IHK Rheinhessen i počasni konzul Republike Hrvatske, dr. Harald Augter kazao je tim povodom: „Više od deset godina Silvio Kus daje potporu sve većem umreženju njemačko-hrvatskog srednjeg poduzetništva. Optimistični smo da će gospodin Kus na svm novom radnom mjestu u Zagrebu također davati značajne impulse gospodarskim odnosima naših dviju zemalja“.
Silvio Kus bio je od 2000.-2004. godine konzul u GK RH u Frankfurtu, zatim voditelj ispostave Veleposlanstva RH u Bonnu i voditelj poslova Generalnog konzulata RH u Düsseldorfu. Od prosinca 2005. godine do lipnja 2010. godine 51-godišnji Kus bio je ministar savjetnik u Veleposlanstvu RH u Berlinu.
Kus je bio zadužen za bilateralne kontakte između hrvatskih i njemačkih poduzeća kao i povezianje poduzeća sa institucijama gospodarstva, među ostalim putem Njemačko-hrvatske zajednice kao i u kooperaciji s honorarnim konzulom RH dr. Haraldom Augterom u Mainzu.
Josipu već dva zlata!
Jedan od najvećih plivačkih talenata u Hrvata, mladi Josip Čulina, upravo nastupa na Hrvatskim svjetskim igrama 2010. u Zadru. Na drugoj po redu “Crolimpijadi” Josip zastupa Hrvate iz Njemačke, a već nakon drugog dana takmičenja, osvojio je četiri medalje – po jednu broncu, jedno srebro i dva zlata!
Josip Čulina, plivač Rheinhessen Mainza, u svom je Zadru doplivao na treće mjesto u disciplini 50 metara leptir, a bio je drugi na 100 metara prsno. Josip je bio najbrži na dionicama 200 metara slobodno i 200 metara leđno. Još jedan sjajan uspjeh zabilježio je mladi plivač koji s posebnim guštom boravi u zadarskom kraju, odakle mu je i otac Slaven.
Veliki cilj Josipa Čuline glasi: sudjelovanje na Olimpijskim igrama 2012. godine u Londonu. Nastavi li nizati uspjehe na njemačkim i međunarodnim prvenstvima, kao što smo to navikli od njega, za nadati se da će Josip isplivati normu za London, te da će u Velikoj Britaniji nastupiti pod hrvatskim barjakom.
Kukurikanje i kokodakanje
PIŠE EDI ZELIĆ
E-Mail: edi.zelic@t-online.de
Uoči ljetne stanke u Hrvatskoj oporbene političke stranke se razbacuju euforičnim najavama o preuzimanju vlasti i spašavanju posrnulog gospodarstva, a kritike i optužbe na račun političkih protivnika pljušte sa svih strana. „Kukuriku koalicija“ na čelu sa Zoranom Milanovićem, Radimirom Čačićem, Ivanom Jakovčićem i Silvanom Hreljom sastala se u Belom Manastiru kako bi upozorila na svoje svekolike kompetencije i ponudila vlastite usluge kao alternativu vladajućem HDZ-u koji osim novih zaduženja očito nema drugih rješenja za nagomilane probleme.
- Vode nas u ubrzanu propast, novim zaduživanjem režu temelje naše budućnosti i sprječavaju izlazak iz krize. Jedino što zna ova vlada je plakati, a plakati bi trebali svi mi – uzviknuo je Radimir Čačić i ne sluteći koliko je u pravu. Zaista, plakati bi trebali svi mi hrvatski građani koji imamo na raspolaganju ekipu političara čija je jedina sposobnost kukurikanje i kokodakanje. Ozbiljni programi, politička i moralna odgovornost, jasne strategije i inteligentne ideje njima su, baš kao i onima koji su trenutno na vlasti, potpuno strani pojmovi.
Milanović i Čačić očekuju da će se vlada do kraja godine zadužiti za dodatne tri milijarde kuna. Po vodećem HNS-ovcu i glavnom teniskom funkcioneru u Hrvata stvar je tako jednostavna: Hrvati troše više nego što zarađuju. Ma nemoj!? A pošto je ministar Šuker navodno rekao da ne zna zaustaviti opisani trend, Čačić mu poručuje da ode doma, pa će HNS i družina to napraviti umjesto njega. Međutim, kako se to želi i kako se to planira učiniti nikome nije otkrio. Valjda je spremio svoj tajni program čudesnog oporavka i razvitka Hrvatske u ladicu, pa ga čuva za neka bolja vremena u kojima će mu, kako ponosno najavljuje, trebati samo šest mjeseci za pokretanje reformi, a godinu dana za prve rezultate. Nakon toga, uvjeren je Radimir Čačić, imat ćemo rast kakav je Hrvatska imala u vrijeme Vlade Ivice Račana.
Najžalosnije je zapravo to što u Hrvatskoj nikome više i ne smeta samohvala “glavnih pijetlova” kukuriku koalicije i njihovih pandana s one strane političkoga spektra. Novinari slušaju njihove izjave bez da im postavljaju provokativna pitanja. Mediji prenose njihove izjave, proglase i priopćenja bez imalo kritičnosti kao da se radi o Svetom pismu. A građani su se već toliko naslušali mlaćenja prazne slame da im više nije vrijedno ni reagirati niti se zapitati kako i što bi se moglo i trebalo promijeniti. Vlast i oporba nisu sposobni učiniti bilo što kvalitetno. Oni koji se domognu vladajućih fotelja i ministarskih stolica, počinju kukati kako ne mogu ispuniti predizborna obećanja jer su im prethodnici ostavili kaos kakvoga nisu slutili u najgorim snovima. Gospodarstvo i društvo vegetiraju, caruju korumpiranost, nepotizam, nedjelotvornost zakona… Nestručnost dobiva prednost nad stručnošću, znanjem i talentom. I na taj način se zatvara vražiji krug u kojem se nalazi Hrvatska. Izlaza, čini se nema. Ili ga ipak ima?
Koliko pljački, prevara, laži i obmana je potrebno da hrvatski građani shvate da, dok sami ne poduzmu nešto, dok se ne pozatvaraju lopovi i manipulatori i dok im se ne oduzme sve ono što su oteli, nema boljitka ni pravde, a kamoli života u blagostanju i sigurnosti kakvoga su mnogi obični građani očekivali od demokratskog sustava?
Hrvatski građani trebaju razviti svijest da je odgovornost na njima samima, a ne na šaci političara, pretvorenih komunističkih funkcionera koji se guraju u prvi plan isključivo radi profiterstva i samopromidžbe. Zašto bi Hrvati dopuštali da im se, primjerice, za mjesto ministra vanjskih poslova nameću politički kadrovi poput Vesne Pusić koja je na predsjedničkim izborima osvojila sedam posto glasova? I to sedam posto glasova od onih 44 posto Hrvata koji su se nekako uspjeli motivirati da izađu na birališta. Odakle političarima s takvom “popularnošću” hrabrost i legitimitet da se uvijek iznova kandidiraju za vlast, da i dalje sebe umišljaju kao rado viđene zastupnike nacionalnih interesa?
Kada već među aktualnom skupinom političara nema onih kojima vrijedi pokloniti svoj glas i svoje povjerenje, građani počevši od najmanjih sredina bi trebali tražiti povjerljive kadrove iz svojih redova, poštene i kvalitetne, stručne i talentirane ljude. I takvih na sreću ima u Hrvatskoj. A ima ih i u dijaspori. Njima treba dati povjerenje i šansu.
Kukuriku sastanci poput onog u Belom Manastiru pokazuju da se demokratski sustav i politička kultura u Hrvatskoj još uvijek nalaze u pelenama. Dok cijeli niz ekonomskih stručnjaka upozorava na to da Hrvatskoj ono najgore tek slijedi i da će prije ili kasnije doći do inflacije, bankrota i potpunog financijskog sloma države i kućanstava, vesela družina oporbenjaka se usuđuje razmećati o tome kako su oni u stanju spasiti državu. Vidjeli smo tu njihovu sposobnost prije nekoliko godina, a sada se uvjeravamo u veliko znanje njihovih kolega iz HDZ-a. A sve nam je gore i gore…
Narod koji je pristao biti vođen na dug i rasporadaju imovine, narod koji se navikao da gleda u političku elitu i vodstvo kao u one koji odlučuju o svemu, takav narod konačno mora progledati, postati svijestan situacije i preuzeti stvari u svoje ruke. Je li Varšavska prvi znak buđenja? Tko će prvi lupiti šakom o stol?
Jedno srce kuca u Zadru!
ZADAR / FRANKFURT - Svečanim otvaranjem u nedjelju, 18. srpnja u Zadru pod motom „Jedno srce“ započinju druge po redu Hrvatske svjetske igre koje će, kao što smo izvještavali, okupiti hrvatske sportaše iz Domovine i izvandomovinstva na jednotjedno natjecanje i druženje. U katedrali sv. Stošije Crolimpijada počinje prigodnim misnim slavljem u 18 sati. Kulturno umjetnički program sa mimohodom delegacija te podizanje zastave Igara nastavlja se u 19.30 sati na poljani Pape Ivana Pavla II. Himnu će otpjevati Barbara Othman, a nastupit će među ostalima KUD Domagoj iz Edmontona, Klapa Kaleta, Ivan Kalinić iz New Yorka, te Ivan Dobra Žirjanin. Igre će službeno otvoriti ministrica za gospodarsku raznolikost Zapadne Kanade Lynne Yelich zajedno sa hrvatskim ministrom vanjskih poslova Gordanom Jandrokovićem.
Logo Hrvata iz Njemacke na HSI 2010.
Ministrica Lynn Yelich
- Nakon što sam 2006. godine prisustvovala na prvim Hrvatskim svjetskim igrama, pružena mi je velika čast preuzeti ulogu veleposlanika igara te otvoriti druge po redu Hrvatske svjetske igre u organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa, kazala nam je kanadska ministrica Lynne Yelich smatrajući da ovakvi sportski događaji hrvatskoj zajednici u inozemstvu predstavljaju jedinstvenu priliku jačanja veze s domovinom. – Danas, iseljenici Republike Hrvatske i njihovi potomci imaju značajnu ulogu u unaprijeđenju odnosa RH s državama u kojima su stvorili novi dom. Iseljenici povezuju i jačaju političke, gospodarske i kulturne veze drugih zemalja s Republikom Hrvatskom, imaju značajan utjecaj na odluke političara i zasigurno povezuju Republiku Hrvatsku sa svijetom na jedan poseban i osebujan način, rekla nam je Lynne Yelich, inače Kanađanka hrvatskih korijena.
Danijel Lucic i Iko Buljan
Iz Njemačke na HSI 2010. putuje petnaestak sportaša. U ime njemačkog organizacijskog odbora Danijel Lučić uoči polaska u Zadar rekao je za Slobodnu Dalmaciju da se nada dobrim nastupima i odličnom druženju u Zadru. – Bili bismo naravno presretni osvajanjem medalja, a naš glavni favorit je svakako plivač Josip Čulina iz Mainza. Uzdajemo se u Josipovu dobru formu. Nadamo se i da bi košarkaška ekipa mogla prirediti ugodno iznenađenje. Ujedno koristim priliku da zahvalim Tomislavu Brekalu iz KK Dražen Petrović Essen na pomoći i sastavljanju košarkaške momčadi, kazao je Danijel Lučić.
Organizatorska ekipa oko ravnatelja Jure Strike, zamjenika Franje Pavića, do koordinatora za Europu, Južnu Ameriku i Oceaniju, Danijela Lučića, Josipa Hrgetića i Branimira Šprajcera najavljuje da osim sportskih natjecanja Hrvatske svjetske igre nude i šarolik zabavni program.
Josip Culina ide po medalju
Uz Večeri hrvatske izvandomovinske lirike (19. i 20. srpnja) koje će se održati u suradnji sa Sveučilištem u Zadru, najavljujemo i dva događaja koja će sigurno obilježiti Igre, a da nisu izravno vezana za natjecanja. Jedan je posjet najstarijem hrvatskom kraljevskom gradu Ninu (20. srpnja) gdje će posjetitelji uz sve ono što pruža grad moći uživati u razgledavanju i večernjoj zabavi uz glazbu uživo. Drugi događaj je ribarska fešta u Posedarju (22. srpnja) koja će se održati na mjesnoj rivi neposredno nakon nogometnih polufinalnih utakmica koje će se igrati na mjesnom stadionu.
Suradnja Schwerina i Osijeka
SCHWERIN – Gradonačelnica istočnonjemačkog grada Schwerina Angelika Gramkow primila je delegaciju grada Osijeka u gradskoj vijećnici. Pored osiječkog gradonačelnika Krešimira Bubala, voditelja gospodarskih poslova grada Osijeka Damira Rogulja i savjetnice gradonačelnika Renate Vračević, osiječkoj delegaciji se pridružio i generalni konzul RH u Hamburgu Žarko Plevnik. – Njemačko-hrvatski odnosi su nam vrlo bitni, pogotovo iz razloga što u našoj regiji živi mnogo Nijemaca. Stoga bismo rado pojačali suradnju u smislu raznih izmjena i projekata na društvenoj razini, rekao je gradonačelnik Bubalo. – Za partnersku suradnju vrlo bitno je međusobno upoznavanje struktura i preduvjeta oba grada. Mogućnosti suradnje vidim primjerice u sklopu sudjelovanja na tradicionalnom božićnom sajmu “Meckelborger Wiehnachtsmarkt”, na ljetnom festivalu kulture u Osijeku, u sklopu susreta učenika i razmjene znanja u tehnološkim branšama, rekla je Angelika Gramkow. Kako bi se dogovorili konkretni projekti, vodstvo grada Schwerina pozvano je na uzvratni posjet u Osijek. Slavonsku delegaciju pozdravio je i dopredsjednik regionalnog parlamenta Mecklenburg-Vorpommerna Hans Kreher.
Neki novi Nijemci
PIŠE EDI ZELIĆ
mail: edi.zelic@t-online.de
Umjesto za Klinsmanna, Matthäusa, Brehmea ili Völlera, Nijemci ovih dana navijaju za Khediru, Cacaua, Boatenga i Özila. Nikada prije za njemačku nogometnu reprezentaciju nije nastupalo toliko igrača s migracijskom pozadinom. Njemački „Elf“ u međuvremenu reflektira realnost njemačkoga društva koje je obilježeno i koje će i dalje ovisiti o doseljenicima i strancima. Kako im prema najnovijim studijama njemački obrazovni sustav još uvijek dobrim dijelom zatvara mogućnost karijere u drugim društvenim područjima, mnoga djeca stranaca pokušavaju putem sporta doći do željenoga uspjeha. Premda su „gastarbajteri“ barem sporadično oduvijek bili prisutni u njemačkoj reprezentaciji, sjetimo se tek Posipala, Abramczika, Hartwiga, Asamoaha, ili Owomoyele, tek je ove godine njihova uloga postala uistinu nezaobilazna. Ni manje ni više nego jedanaest od 23 aktualna reprezentativca vuče strane korijene. U mladoj reprezentaciji U19 čak dvije trećine igrača porijeklom je iz inozemstva.
Njemačkom nogometnom savezu (DFB) trebalo je jako dugo dok uoči potencijale „nogometnih migranata“ koji osim njemačke discipline u igru donose lucidnost i tehniku. Trebalo je zapravo najprije doći do krize njemačkoga nogometa da bi se iz temelja promjenile neke stvari. Loše odigrano SP 1998. i EP 2000. godine doveli su do spoznaje da se u Njemačkoj nedovoljno radi na otkrivanju istinskih talenata. Takvom površinskom pristupu došao je konačno kraj i DFB je počeo intenzivirati rad s mladima, pojačavati procese skautiranja i surađivati sa strancima, njihovim klubovima i udrugama. Naravno da je privlačenju migranata u njemačke selekcije uvelike pridonijela i paralelna društvena rasprava o integraciji.
Uspjesi Özila, Boatenga, Marina, Klosea i ekipe, tako se barem nadaju u DFB-u, sada bi mogli privući još veći broj talentiranih stranaca u njemačke klubove i reprezentativne selekcije na pokrajinskoj i nacionalnoj razini. Možda se uskoro u „Elfu“ nađe i prvi Hrvat? Premda nam to ne bi bilo drago, gledajući iz njemačke perspektive, DFB bi bio stvarno glup da prepusti talente rođene i obrazovane u Njemačkoj, nogometnim savezima ostalih zemalja koje bi rado došle na gotovo i pokupile igrača u čiji razvoj nisu uložili ni centa.
Međutim, pošto se život ne sastoji samo od nogometa, pravo je pitanje da li će Nijemci uspjeti projicirati aktualni integrativni san s nogometnog travnjaka na cijelo društvo i senzibilizirati građane na potrebe forsiranja integracije i daljneg useljavanja? Aktualna situacija naliči više na kakvo virtualno zajedništvo, svi se raduju, stari i mladi, siromašni i bogati, ali je to ipak prolazna situacija. Nakon večerašnje utakmice za treće mjesto stvari će za Nijemce izgledati drukčije. Bit će, stoga, od odlučujuće važnosti da li će Nijemci uspjeti pretvoriti svoj ljetni san u svakodnevnu priču i da li će se naći umjetnici, znanstvenici i novinari koji će širiti ljetne priče iz nogometnog sna na obične dane bez nogometa.
Kada je riječ o integraciji, često se pri tome misli na približavanje i srastanje dviju različitih skupina ili dva naoko različita dijela društva. Međutim, upravo njemačka reprezentacija zadnjih je tjedana pokazala da je integracija nešto drugo, nešto više. Integracija je povezana i s patriotizmom. Upravo mladići poput Özila, Khedire ili Podolskija identificiraju se s Njemačkom i srcem igraju za svoju novu domovinu. Naravno da igraju za novac, ali ipak se u južnoafričkom zraku čak i na udaljenosti od osam tisuća kilometara osjeća da postoji dobro raspoloženje unutar njemačke momčadi, igra se složno, zdušno se zalaže za crno-bijeli dres.
Pažnja aktualne integracijske diskusije, može se primjetiti, sve se više preusmjerava na identitet zemlje koja prima doseljenike. Kako se taj identitet može najbolje shvatiti i u idealnom slučaju povezati s patriotskim osjećajima? Ni Nizozemci, ni Englezi ni Amerikanci ne moraju iznova izmišljati svoje zemlje. Oni su u stanju integrirati, jer vole svoju zemlju. Patriotski su raspoloženi. U Njemačkoj takvo shvaćanje situacije još uvijek nailazi na sumnjičavost. Svaki pokušaj isticanja patriotizma vrlo brzo se etiketira desničarskim. Izuzetak su razdoblja europskih ili svjetskih smotri nogometa kada građani bez loše savjesti postavljaju njemačke zastavice na balkone i automobile. Drugim riječima, odnosi između patriotizma i integracije u Njemačkoj su izvrnuti naopako. Smatra se da bi tek kroz useljenje Njemačka trebala dobiti dodatnu vrijednost. To, međutim, nema veze s integracijom nego prije sa strahom od integracije.
Nitko Njemačku ne mora na novo izmisliti. Svaka nacija sastoji se od mnogih priča, dobrih i loših, lijepih i ružnih. Svaka nacija ima svoja lica, svoja djela, svoja mjesta i trenutke. Njemačka sebe treba shvaćati i prezentirati poput događaja koji ne možete objasniti, nego tek prepričati. Upravo u tome i leži ono nešto što bi čak i doseljenika moglo vezati za Njemačku. Njemačka nogometna reprezentacija, primjerice, ima mnoga lica. Ali ne radi se o kakvoj dosadnoj selekciji, nego o igračima koji su vezani za Njemačku. Kada ta reprezentacija igra, događa se jedan dio Njemačke.
Tuga s juga
PIŠE EDI ZELIĆ
Mail: edi.zelic@t-online.de
Zbog monopola Zagreba Split postaje Napulj, ministar kulture Božo Biškupić Splićanima zabranjuje postavljanje Mucala na čelo Hrvatskog narodnog kazališta, Zagrepčani odlučuju o svim bitnim gospodarskim i investicijskim pitanjima u Dalmaciji… Tako otprilike glase naslovi i komentari koje smo proteklih dana mogli pročitati u raznim medijima koji su, čini se, iznova otkrili temu prevelike centraliziranosti Hrvatske i zapostavljenosti mnogih regija, naročito Dalmacije i naročito Splita.
Premda se i u ovoj kolumni često pisalo o nedovoljnoj uključenosti regionalnih i lokalnih vlasti u procese odlučivanja u Hrvatskoj, nekoliko stvari valja još jednom pojasniti i izdvojiti.
Zagreb nije samo centar političke moći, nego i ekonomskog utjecaja. Onaj tko ima novac, naravno ima i moć. Po aktualnom modelu u Hrvatskoj, sav novac teče u metropolu, a tek minimalni dio se vraća u „periferiju“. Politički moćnici, dobro je to napisao jedan kolega novinar, prihode dijele po modelima političke podobnosti ili nekim drugim vezama. Četiri najveća dalmatinska grada – Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik – zajedno imaju tri i pol puta manji proračun od Zagreba. Pedeset najmoćnijih tvrtki u državi gotovo bez iznimke imaju središte u Zagrebu. Novac državnih tvrtki poput HEP-a, Hrvatskih šuma, Hrvatskih željeznica ili Hrvatskih cesta također se nalazi u Zagrebu, baš kao i novac iz mirovinskih i zdravstvenih fondova. Prosječna splitska plaća iznosi oko 4800 kuna, dok u Zagrebu prosječno mjesečno primanje iznosi oko 6000 kuna. Split je drugi grad u državi po broju stanovnika, ali je zato prvi po broju obrazovanih mladih ljudi koji ne mogu naći posao. Na koncu, zbog centralizirane državne birokracije diljem Dalmacije “na čekanju” su investicije i projekti “teški” čak 3 milijarde eura.
Ako je suditi po nedavno izglasanoj Strategiji regionalnog razvoja i cilju Vlade Republike Hrvatske da se omoguće jednaki uvjeti života građanima u svim krajevima Hrvatske, pred Hrvatskom je ogroman posao. Naime, pravi problemi i ne leže u Splitu, Šibeniku ili Dubrovniku. Oni se tek mogu uočiti putovanjem kroz sela Dalmatinske zagore, gradove poput Knina, Obrovca, Benkovca, Drniša, Sinja, Trilja, Vrgorca. Gdje nema posla, nema ni života, a tuga i žalost kao da su upotpunjeni smećem pored prometnica, olupinama automobila i starih perilica za rublje. „Tristesse“, rekli bi Francuzi. I povrh šetnje ili vožnje kroz dalmatinsku stvarnost, i struka pred ambiciozne ciljeve hrvatske vlade stavlja gotovo nepremostive prepreke. Naime, decentralizacija je prijeko potrebna na čak tri razine. Prvo, administrativna decentralizacija koja obuhvaća prenošenje upravnih poslova na regionalne i lokalne razine. Drugo, izvršna decentralizacija koja znači da osim većih administrativnih ovlasti, regionalna i lokalna razina preuzima i samostalno rješavanje zadataka za koje se inače brinulo resorno ministarstvo. Treće, zakonodavna decentralizacija koja ovlašćuje regionalne parlamente da predlažu, izrađuju i donose zakone u unaprijed dogovorenim političkim resorima. Tek kada se ova tri koraka ispune, Hrvatska će ostvariti princip supsidijarnosti, inače jednu od temeljnih vrijednosti Europske unije, po kojoj se za rješavanje problema uvijek najprije brine najniža razina vlasti.
Naravno da u korak s prenošenjem ovlasti iz centra moći na regionalnu i lokalnu razinu treba ići i adekvatna preraspodjela poreznog kolača i stavljanje na raspolaganje većeg dijela novca iz porezne blagajne općinama i lokalnoj samoupravi, pogotovo onoj koja je i zaslužna za ostvarivanje raznih prihoda, primjerice kroz gospodarstvo ili turizam. Istodobno se ne smije zaboraviti da ni najveće inzistiranje na smanjenju centralizacije ne donosi rezultat ako u redovima lokalne vlasti ne sjede stručni, agilni i inovativni ljudi. To je, na žalost, slučaj tek u iznimkama.
Dokaz da se odgovarajućim projektima i agilnošću vlastodržaca mogu postići rezultati i usred centraliziranog sustava pružaju, primjerice, Dugopolje ili Zadar. Također se veliki uspjesi bilježe u Istri i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Drugim riječima, prije nego što se počne kritizirati bilo koga i prije nego što se bude regionalni antagonizmi, i Splićani bi se mogli i trebali zapitati tko im je kriv što Istra pod istim uvjetima čini 35% hrvatskog turizma ili što se prilikom dolaska u sređeno Međimurje i li varaždinsku zupaniju osjećate kao da ste došli u Austriju? Tko je Splićanima kriv da je Istra vodeća i po proizvodnji maslinovog ulja premda samo na Braču ima više stabala nego u cijeloj Istri? Tko je Splitu kriv što mu trajektna luka izgleda kao prije 30 godina, što pazar liči na kakvu tržnicu u Istanbulu i što sahtovi po glavnim prometnicama vire i pet centimetara iznad uništenog asfalta? Nekada je dobro najprije počistiti svoje dvorište prije nego što se kritizira i pametuje drugima, a u tome su Splićani valjda prvaci svita. Valja se uhvatiti posla, iako svi znamo da je najljepše dolazit u podne na posao, a još bolje stavit sunčane cvike i pijuckati kavu na Rivi.
