Komentar: Izjednačavanje krvnika i heroja

Pripremio: Edi Zelić

O nepravednoj odluci Haaškog suda, kojom se hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača osudilo na visoke zatvorske kazne, na ovom mjestu već smo opširno pisali. Ali usred aktualnih događanja i uhićenja Ratka Mladića u Srbiji, pozabavimo se još jednom činjeničnim stanjem i izjavama svjedoka vremena.

Slučaj Ante Gotovina:

Saborski zastupnik SDP-a Ante Kotromanović ratovao je s Antom Gotovinom, a s vremenom su postali i prijatelji. „Kad sam prvi put vidio i upoznao Gotovinu, gotovo se izderao na mene da kakav sam ja to vojnik kada tijekom sastanaka stavljam čizme na stol. Dobro znam kakav je Gotovina bio vojnik, kako se ponašao uoči operacija, na što je upozoravao, na što je stavljao težište. Nije trpio kad bi neki vojnik bio neobrijan, to ga je jako ljutilo, a kamoli sve ostalo. Uvijek je naglašavao da moramo biti drugačiji od neprijatelja, biti vojnici, a ne barbari. Od časnika iz JNA nikad nisam čuo da tako naglašava da moramo korektno tretirati zarobljenike i civile, kao što je Gotovina neprestano upozoravao. Nikad. Prije svake operacije Gotovina nam je govorio da moramo biti – vojnici. Žao mi je da se s vremenom u javnosti stvorila pogrešna slika o njemu“, kaže Kotromanović.

Komentirajući haašku presudu, SDP-ovac misli: „Objektivno, kako je moguće da smo mi u sektoru jug provodili zločinački poduhvat, iako smo u Oluji vrlo brzo izvršili svoje zadaće, a u sektoru sjever, gdje je to sporije išlo, nije bilo zločinačkog poduhvata. To nema nikakve logike“.
O bijegu Ante Gotovine Kotromanović za Novi list je rekao: „Razgovarao sam s dosta ljudi i došli smo do istog zaključka da je Gotovina pobjegao upravo zbog uvjerenja da nije ništa kriv i zato što mu država nije pomogla. Država se nije dobro postavila, umjesto da goni konkretne počinitelje zločina u Varivodama i drugdje, krivnja je neopravdano pala na zapovjednike koji nisu imali ništa s tim“.

Podsjetimo, Ante Gotovina je u Den Haagu osuđen na 24 godine zatvora.

Slučaj Ratko Mladić:

Uz Ratka Mladića, najčešće se vezuju zločini u Sarajevu i Srebrenici, ali njegov ratni i zločinački put počeo je u Hrvatskoj, točnije Dalmaciji; Kijevo, Vrlika, Drniš, Oklaj, Šibenik, Zadar, Škabrnja, mjesta su koja će još dugo pamtiti Mladića i njegove “metode”.

Mladić 16.9. 1991 oklopnu kolonu sa oko 50 tenkova šalje na Šibenik. Istog dana počinje napad na grad sa mora, zraka i topničkih položaja. Šibenik je pretrpio velika razaranja civilnih ciljeva i kulturno povijesnih objekata, a nekoliko izravnih pogodaka dobila je katedrala sv. Jakova iz UNESCOVE svjetske baštine. Pri pokušaju zauzimanja Šibenika JNA je doživjela prvi veliki poraz, a Mladić je primitivno obećanje o tome da će “popiti kavu u Šibeniku”, morao premjestiti sjevernije, u Zadar.

Tamo se snage JNA iz gradskih vojarni nisu sukladno sporazumu povukle iz grada u Benkovac, nego su se zaustavile u prigradskim naseljima Crno i Babindub. Tu se s njima spajaju snage pobunjenih Srba i svi zajedno kreću u opći pješačko-tenkovski napad na Zadar, uz jaku potporu topništva.

Srbi ulaze u grad sa sjeverne i južne strane, vode se žestoke ulične borbe, a snagama JNA i lokalnim Srbima pridružuju se i Šešeljevi “Beli orlovi”. Grad se nalazi pred padom, a Šešelj i Mladić uglas poručuju: “Neka se Zadranke spreme da pozdrave srpske borce kad uđu u srpski Zadar” .

Mladić je na dan najžešćih napada na Zadar, 4. listopada odlukom predsjednika predsjedništva SFRJ unaprijeđen u čin generalmajora. Šešelj se također predbilježio za kavu na zadarskom Narodnom trgu. Do kave nije došlo, jer su Zadar uspješno obranili hrvatski vojnici, ali je zato bijesni Ratko sa brda Križ, sa kojeg su mu Zadar i Biograd na dlanu, poručio: “U Zadru ima 30 hiljada ustaša i sve ih treba pobiti”.

Nakon poraza u bitkama za velike gradove na obali, Mladiću je preostalo da započne ono što će poslije u Bosni dovesti do savršenstva; masovne pokolje nad nemoćnim civilima. Na redu su bila sela zadarskog zaleđa, Ravnih Kotara. Iako mjesto koje će postati jedno od najvećih stratišta rata u Hrvatskoj nije imali nikakvo strateško značenje, a mještani su mirno propuštali konvoje vojske koji su kroz selo prolazili, Škabrnja je napadnuta u rano jutro 18. studenog.

U napadu je sudjelovalo tridesetak tenkova, više stotina srpskih vojnika – pripadnika JNA i Srba iz okolnjih sela. Mjesto je branilo tridesetak loše opremljenih branitelja koji su uspjeli uništiti jedan tenk i kamion sa municijom, što je nakratko prekinulo napad.

Marko Miljanić, zapovjednik bataljuna ZNG u Škabrnji čuo je u podrumu u kojem se nalazio u selu preko radio veze razgovor koji su vodili Tripko Čečović, zapovjednik benkovačke brigade vojske RSK i general Mladić. “Čečović je rekao da mu je eksplodirala rezerva municije i da ne može dalje, a Mladić mu je poručio: Čečoviću, nastavi napad, dobićeš rezervu municije. Ako se povučeš, streljaću te.”

Nakon što se većina branitelja uspjela povući, četnici su nekolicinu zarobljenih zvjerski mučili, tako da su ih gazili tenkovima ili na smrt pretukli. Sigurno je da brutalnost koju je iskazana u napadu na slabo branjeno selo u kojem je osim branitelja, koji su brzo prestali pružati otpor, bilo tek nekoliko stotina žena, djece i staraca, potiče iz nedvosmislene Mladićeve poruke zapovjedniku napada.

Nakon ulaska u selo uslijedio je divljački rušilački pohod u kojem su okupatori kuće i objekte u mjestu uništavali tenkovima iz neposredne udaljenosti. Civile su pod prijetnjom likvidacije natjerali da izađu iz podruma u koje su skrili, a mnogi su pritom ubijeni. Tokom dana srpski su zločinci u Škabrnji mučki ubili 85 civila, najvećim dijelom žena i staraca, a ostali su, nakon maltretiranja u Benkovcu, slijedećih dana pušteni na slobodni teritorij Hrvatske. (izvor: ezadar.hr).

UMJESTO ZAKLJUČKA:

Treba li na ovom mjestu uopće trošiti riječi o Srebrenici ili Mladićevim citatima poput “Cepaj samo živo meso”?

Koliko bi godina zatvora “general” Mladić trebao dobiti? 240? I to bi mu bilo malo.

Sramotno je da će Ratko Mladić uskoro u Den Haagu dijeliti istu zgradu s jednim Antom Gotovinom. Primitivac i prljavi zločinac poistovjećuje se s generalom koji je branio svoja sela i gradove i koji je molio svoje vojnike da poštuju vojna načela.
Gospodo iz Haaga i gospodo hrvatski političari, gdje je tu pravda? Tko će za to odgovarati?

Vladine alfe i omege

Piše Edi Zelić (E-Mail: edi.zelic@t-online.de)

Alfa i omega hrvatske političke scene, Vladimir Šeks, ovih se dana osjeća napadnut. U razgovoru za Hrvatski list, Vlado se žestoko zainatio te je medije i novinare koji ga kritiziraju nazvao psima, hijenama i piranama –  ne da se Šeks pokolebati, ne razmišlja o političkoj mirovini, nego želi opet ući u Sabor i usput započinjati i završavati svaku političku raspravu svojim imenom i prezimenom. Nekima nikad dosta…

No, čemu toliki bijes na novinare? Zašto toliko podignute prašine? Ne bi li se Šeks kao alfa i omega trebao nasloniti na stolicu i mirno iz pozadine promatrati, dirigirati, povlačiti konce, kako to i inače čini? Ili mu je ovaj put toliko zagustilo da se morao dati u ofenzivu, jer je napad najbolja strategija obrane?

Sve je zapravo počelo izvješćem Amnesty Internationala koji je upozorio hrvatske vlasti da istraže zbog čega utjecajni hrvatski političar Vladimir Šeks nije spriječio ratne zločine tijekom ratnih godina 1991.-1995. Amnesty navodi da je Šeks bio vodeća politička ličnost u istočnoj Slavoniji 1991. godine i da nije ništa učinio kako bi zaustavio zločine koje su navodno činili pripadnici oružanih snaga pod njegovim zapovjedništvom.

Amnesty International svoje tvrdnje temelji na saznanjima nevladine organizacije “Inicijativa mladih za ljudska prava” koja posjeduje iskaz svjedoka o tome kako je Vladimir Šeks onemogućio istragu o počinjenom zločinu 1991. Još pet svjedoka dalo je iskaze o sličnim slučajevima u istočnoj Slavoniji. “Optužbe protiv Vladimira Šeksa moraju biti istražene. Dokumentirano je da je Šeks bio u poziciji da donosi političke odluke kao čelnik križnog stožera u istočnoj Slavoniji i da su njemu podređene osobe činile zločine, a da za to nisu kažnjavane. Šeksu se ne smije dopustiti da koristi svoj politički utjecaj kako bi blokirao sudske i pravosudne procese”, rekla je Nicola Duckworth, programska direktorica Amnesty Internationala za Europu i središnju Aziju, konkretno tražeći od hrvatskog pravosuđa preispitivanje Šeksove nadležnosti nad ratnim zločinima u Osijeku i Pakračkoj Poljani. Na nikada dokazane tvrdnje o zapovjednoj odgovornosti Šeksa, ukazivao je i Branimir Glavaš, a i Tomislav Merčep je u više navrata prethodnih godina, kada bi se njegovo ime spomenulo uz ratne zločine, osobito one počinjene nad civilima u Vukovaru u ljeto 1991., gdje je bio sekretar Sekretarijata za narodnu obranu, govorio kako o svemu što je činio sve zna i Vladimir Šeks. Mnogi su to zapravo shvatili kao Merčepovu prijetnju, pa pretpostavljaju da radi toga Merčep nije već i ranije procesuiran.

“Prema Ženevskoj konvenciji, čiji je Hrvatska potpisnik, vojni i civilni zapovjednici mogu biti kazneno odgovorni za postupke podređenih osoba, ako su za njih znali ili su imali informacija o tome da su se zločini činili ili da su bili planirani”, tvrdi Amnesty International, čiju je podružnicu u bivšoj Jugoslaviji inače osnivao upravo Vladimir Šeks. Alfa i omega hrvatske politike odmah se dragovoljno pred DORH-om očitovala o navodima Amnestyja, uz izjavu da kao predsjednik Kriznog stožera nije imao nikakvih vojnih ovlasti te da 1991. nije bio u poziciji zapovijedanja u Osijeku i prema tome nema nikakvih osnova ni dokaza za pokretanje istrage.

Međutim, čini se da tu priči nije kraj. Gospođa Duckworth dobro je upoznata s utjecajnom pozicijom Šeksa u hrvatskoj politici, a vjerojatno je čula i za njegovo prejudiciranje zatvorske kazne Damiru Polančecu micanjem palca… Stoga je izjavila za medije (tjednik Novosti) da Amnesty International dobro zna “od tužiteljstva sa suđenja Branimiru Glavašu da je Šeks svjedočio kako je bio u poziciji zapovijedanja u Osijeku 1991. godine, kad su počinjeni mnogi ratni zločini. To je temelj, dovoljan dokaz da se pokrene istraga protiv Šeksa, iako smo svjesni da se radi o vrlo utjecajnom političaru u Hrvatskoj. Suđenje Glavašu pokazalo je sve teškoće u privođenju pravdi onih koji su na poziciji moći. Takvo suđenje frustrira. Jasno je da ljudi s više moći, ako tu moć zlorabe, mogu blokirati sudski postupak”, rekla je Duckworth dodajući da “pozicija zapovjedne odgovornosti otvara mogućnost da se procesuira ljude koji su bili na vlasti, koji su znali ili su trebali znati za ratne zločine. Slična je situacija i s Davorom Domazetom Lošom. Sud je u slučaju Norac-Ademi ustvrdio da je postojala paralelna linija zapovijedanja i da je kod Domazeta postojala zapovjedna odgovornost za zločine u Medačkom džepu i Gospiću”.

Vladimir Šeks je očito, ako se usporedi njegov iskaz DORH-u s izjavama čelnice Amnesty Internationala, nekome govorio neistinu. I za krivce sada pronalazi novinare i medije. Ali ako jedan od nosećih stubova hrvatske državnosti kaže da su novinari glavni izvor svih zala i nedaća, treba mu valjda vjerovati, zar ne ? Jer tko drugi bi mogao biti kriv za katastrofalno stanje u državi, masovne pljačke, slom gospodarstva, siromaštvo velikog dijela stanovništva? Ma nisu krivi ni Kosorica, ni Šuker, ni Kalmeta, ni Hebrang, ni Milinović, ni Šeks, ni barba Luka, ni Sanader i Polančec, niti mnogi drugi pošteni uglednici koji su svih ovih godina uz nas. Krivi su mediji i novinari, udbaši koji su preobukli košulje i sada rade protiv interesa hrvatske države. To su psi, hijene i pirane uvjerava nas gospodin Šeks, stub hrvatskog pravnog sustava, hrabri general i branitelj Domovine, neupitni humanist, štovatelj lika i djela dr. Franje Tuđmana, personifikacija (kako sam za sebe kaže) blistavih trenutaka novije hrvatske povijesti, pošteni čovjek kojemu je valjda jedina mana da poslije ručka voli popiti časicu dobroga vina. Ili dvije.

Uzalud Vam trud pljuvači

Kolumna “Među nama”: piše Edi Zelić (e-mail: edi.zelic@t-online.de)

Veliku prašinu je predbožićnih i božićnih dana među hrvatskim iseljeništvom u Njemačkoj, a i šire, podigla kolumna „Noć me stigla u tuđini“ kolege Emila Cipra na sve popularnijem internetskom portalu Hrvatski glas Berlin. Isto tako zanimljiv bio je nastavak priče koji je objavljen pod naslovom „Nomen est omen“. O čemu je zapravo riječ? Što je to Emil Cipar, bivši iseljenik koji se vratio u Slavonski Brod, skrivio da ga se razapinje na križ, proglašava neprijateljem hrvatskog naroda, sljedbenikom Josipa Broza Tita, napadačem na Hrvatski svjetski kongres Njemačke i što sve ne…?

U tekstu „Noć me stigla u tuđini“ Cipar iznosi zapravo tipične, na nekim mjestima nedorečene i neprecizne, ali ipak autentične gastarbajterske crtice o Josipu i Mari, bračnom paru koji je više desetljeća proveo crnčeći po Njemačkoj kako bi zaradio novac za život, za obitelj u domovini, za svoju djecu i budućnost. U međuvremenu, Josip i Mara su umirovljenici. Dok ih je zdravlje služilo, putovali su tamo-vamo, iz Hrvatske u Njemačku i natrag pošto su, kao i mnogi drugi, na obje strane izgradili svoje domove. Teško im pada odlučiti se između željenog povratka korijenima i ostanka u zemlji u kojoj im žive djeca.

Emil Cipar spominje problem zdravstvenog osiguranja i liječničke skrbi kojeg mnogi povratnici rješavaju upravo na način da se ne odjavljuju iz Njemačke kako bi se i dalje mogli koristiti već poznatim, provjerenim i uhodanim uslugama, premda i u Hrvatskoj imaju pravo na liječničke tretmane i terapije, osim usluge njegovanja. Cipar dira u osinje gnijezdo kada u igru uvlači Hrvatski svjetski kongres Njemačke spočitavajući da Hrvati nemaju svoj lobi u Njemačkoj. Nadalje autor ukazuje na nove generacije Hrvata u Njemačkoj, na djecu koja pohađaju njemačke škole, i o čijem znanju i obrazovanju se brine „samo njemačka država“. „Hrvatska dopunska škola je model iz prošlog stoljeća“, dosta paušalno tvrdi Cipar dodajući da su takav sustav pregazili vrijeme i razvoj naprednog društva. I opet autor spominje HSK Njemačke i kaže da se radi o udruzi koja „na sebe skreće pažnju tek kroz medijski atraktivne i kratkoročno popularne akcije, kao što je njihov trenutni zahtjev da njemačka država posthumno oduzme odlikovanje Bundesverdienstkreuz Josipu Brozu zbog zločina koje je UDBA, jugoslavenska tajna služba provodila nad Hrvatima u Njemačkoj. Da bi sebe ubacili u svjetlost reflektora javnosti, populisti iz HSK koriste Titovu popularnost“, napisao je Cipar ne sluteći da će ga zbog toga dežurni kritičari-patrioti i domoljubni kongresoljubi popljuvati i proglasiti jugokomunjarom i kongresomrzećom izdajicom.

Na stranu raspravu o ideološkim uvjerenjima Emila Cipra i o definiciji pojma „popularnost“ u kontekstu Tita, svakako je točno da gastarbajterska generacija često luta između dvije domovine. Točno je da mnogi imaju problema sa zdravljem i ulažu više povjerenja u njemačke institucije nego u hrvatske. Točno je da mnogi gastarbajteri-umirovljenici žive na rubu siromaštva kada stupe u mirovinu, pogotovo ako moraju plaćati najam za stan u Njemačkoj. Točno je i da se takvi Hrvati u Njemačkoj ne mogu osloniti na adekvatnu instituciju koja bi efektivno zastupala njihove interese. Točno je, naposlijetku, a to je na što u konačnici cilja Emil Cipar u svojim tekstovima, da je legitimitet HSK Njemačke, koji očito želi biti upravo takva „sve i svakog njemačkog Hrvata zastupajuća“ udruga, u najmanju ruku upitan.

Hrvatski svjetski kongres Njemačke sebe predstavlja kao volontersko udruženje hrvatskih udruga u Njemačkoj sa zadatkom podupiranja integracijskog procesa Hrvata u zemlji doseljenja, te očuvanja kulturnog i duhovnog blaga i naslijeđa Hrvata. Pri tome HSK Njemačke djeluje kao iznadstranačka udruga, dakle politički neovisno.

Da li takvom profilu udruge priliči da šalje priopćenja u kojima se očituje o osamostaljenju Kosova, uspostavljanju nove vlasti u Hrvatskoj, ZERP-u, NATO-u, slovenskoj blokadi hrvatskih pregovora s Europskom unijom ili pak da se bavi ulogom Tita u vezi djelovanja UDBA-e po Njemačkoj, prosudite sami.

Radi se o top temama javnog diskursa kojima možete pokrenuti lavinu prepucavanja, a ovim potonjim pogotovo crvenih i crnih. Ponekad čovjek pomisli da se Hrvati ničim drugim i ne žele baviti… Ali ne bi li bilo bolje, pa tako i u Njemačkoj, razmišljati o tome kako zaposliti više ljudi, kako osigurati našoj djeci bolje sutra, kvalitetnije obrazovanje, znanje materinskog jezika, životnu perspektivu, ekonomsku sigurnost, povratak u domovinu…? Ma ne, Hrvati razbijaju jedni drugima glavu zbog vanjskih neprijatelja ili pitanja čiji je ćaća bio ustaša, a čiji partizan, koliko je Hrvata Tito poubijao, a koliko je Židova Pavelić likvidirao – e, to su teme za koje je Hrvate lako zagrijati. Takvo što, čini se, HSK Njemačke vješto koristi, naravno gledajući pri tome i na vlastito, često i individualno profiliranje, iza čega se, što je prošlost pokazala, krije želja za „upadanjem“ na istaknutije (političke) položaje.

Lijepo je i jasno Emil Cipar napisao: “slažem se da zločine koje je počinila UDBA treba ispitati i krivce kazniti”. I treba. Dakle, i “jugonostalgičar” Cipar, kakvog su ga odmah etiketirali brojni komentatori, među njima između redaka i Mijo Marić, predsjednik HSK Njemačke, zauzima se za to da se zločince UDBA-e privede pred lice pravde i kazni. A je li Cipar kriv što se to ne čini?

Ne bi se reklo. Već dugo prije nego što je objavljena vijest da su njemački istražitelji primili tužbu odvjetničke braće Prtenjače iz Stuttgarta, inače često viđenih gostiju na skupovima i među članstvom HSK Njemačke, protiv dodjele Bundesverdienstkreuza Josipu Brozu Titu, (portal hrvati-frankfurt.NET o tome je izvještavao još 6. prosinca 2010 .: http://hrvati-frankfurt.net/2010/12/06/nijemci-istrazuju-ulogu-josipa-broza-tita/) od njemačkih se institucija moglo doznati (usp. Der Spiegel u iscrpnom članku “Titos geheime Mörder”) da odgovarajuća zatraživanja u Hrvatskoj ne nailaze na plodno tlo. Primjera radi, jedan od osumnjičenih za ubojstvo Stjepana Đurekovića, Josip Perković, ni u snu ne pomišlja pojaviti se u Njemačkoj. A sve do odlaska u mirovinu Perković je bio savjetnik u hrvatskom ministarstvu obrane, i to pod Gojkom Šuškom?! Zar to ne pokazuje da, baš kao što piše Emil Cipar, “nalogodavci i počinitelji ubojstava, bivši djelatnici UDBE žive danas u Hrvatskoj i uživaju sigurnost koju im garantira najviši državni vrh”? Nisu, dakle, krivi samo “mediji” kao što navodi Mijo Marić u svom reagiranju citirajući najiskrenijeg političara među Hrvatima, Andriju Hebranga…

Prema saznanjima njemačkog suda u Münchenu, Tito je osobno davao „naloge“ za akcije UDBA-inih ubojica u Njemačkoj, u kojoj se Tita doživljavalo poput faktora ravnoteže između Zapada i Rusije, honorirajući njegovo sjedenje među stolicama žmirenjem na nedemokratsku unutarnju jugoslavensku politiku i odnose naspram emigracije. Naravno da netko treba odgovarati za zločine i ubojstva i u tom smislu treba gledati pozitivno na zahtjev da se Titu posthumno oduzme Bundesverdienstkreuz. Ali je li to zaista tema kojom se treba baviti HSK Njemačke?

HSK Njemačke ima problem što očito ne zna kako i gdje se svrstati. Simptomatično je zapravo da na svojim web stranicama kao vlastite projekte navodi razne susrete s poznatim osobama i primanje dr. Ivana Đikića u članstvo Leopoldine. Stječe se dojam da se HSKNJ pokušava baviti difuznim temama ne analizirajući pri tome nijednu do kraja i ne realizirajući sustavno, donekle uz iznimke poput Hrvatskih svjetskih igara, nikakve konkretne projekte na duži period vremena. Postoje mnoge dobre ideje poput tečaja za migrantske poduzetnike ili nogometnog turnira “Integration kinderleicht”, međutim i one su prije plod nesebičnog angažmana pojedinaca nego li sustavno planiranog rada i koncepta.

Temeljni problem HSK Njemačke je svakako njegov legitimitet. Na službenim web stranicama www.cwc-hsk.de navedeno je da HSK Njemačke kao krovna udruga Hrvata u Njemačkoj “zastupa interese 400.000 osoba sa hrvatskim korijenima”. Ako je tako, ne bi se nitko iz vrha te udruge trebao čuditi niti sarkastično reagirati na pripisivanje skrbi HSK-u Njemačke za sveobuhvatne društvene projekte i pitanja. Istovremeno HSK Njemačke spominje cifru od “otprilike 120 učlanjenih udruga”. Svaka od tih udruga, dakle, po jednostavnoj računici, u prosjeku bi trebala imati više od 3 tisuće članova da bi se došlo na ukupnu brojku od 400 tisuća?!

Jasno je da se ovdje miješaju kruške i jabuke. HSK Njemačke se stavlja u poziciju zastupnika interesa svih Hrvata u Njemačkoj, premda formalno zastupa interese “otprilike 120 učlanjenih udruga”. Ako se, poput kolege Cipra, ide još jedan korak dalje i za prosječan broj članstva u udrugama u Njemačkoj uzme brojka 50, dolazi se do ukupne brojke od 6 tisuća ljudi. Trebat će nekima, dakle, još dosta pure skuhati i popapati da bi se došlo do 400.000, zar ne?

Krovna udruga je po definiciji iz stručne literature organizacija koja se sastoji od više tematsko-stručno ili regionalno bliskih manjih organizacija i koja nastaje iz potrebe široke sredine za spajanjem interesa u krovnu udrugu. Krovna udruga u najvećem broju slučajeva javno obznanjuje svoje članove kako bi se znalo tko zapravo stoji iza nje. Krovna udruga ne može sebe nametati “odozgo” nego nastaje “odozdo” i na taj način automatski crpi svoj demokratski legitimitet. Naravno da će se sa velikom dozom sumnjičavosti gledati na “krovnu udrugu” koja sebe samom proglašava takvom i onda kroz naknadno širenje članstva pokušava dostići težinu etikete “krovne udruge”.

Već spomenuto miješanje u politički obojene kontekste za iznadstranačku organizaciju iznimno je problematično i nevjerodostojno. U slučaju HSK Njemačke taj dojam će se pojačavati sve dok istaknuti članovi prijepodne aktivno sudjeluju na skupovima HDZ-ovih koordinacija, da bi se poslijepodne priključili “podrumskim” sjednicama svoje organizacije.

I umjesto zaključka: nije li apsurdno da se tekst Emila Cipra s “Hrvatskog Glasa Berlin” u demokratskom svijetu naziva „napadom“ na Hrvatski svjetski kongres Njemačke? Nije li tragikomično da stav izražen u obliku kolumne dovodi do pritisaka na portal Hrvatski glas Berlin, neprimjerenih telefonskih poziva i vrijeđanja časnih pojedinaca?

U demokratskom svijetu ne postoje “svete krave” koje se ne bi mogle i smjele argumentirano kritizirati, pogotovo ne među javnim institucijama, a pogotovo pogotovo ne među krovnim udrugama koje ambiciozno zastupaju 400.000 ljudi. Onima koji “ne dozvoljavaju” kritiziranje i upozoravanje na propuste i nedostatke s ciljem da se što prije nastavi boljim, kvalitetnijim, efektivnijim radom, treba poručiti: Vi funkcionirate poput jugokomunjara iz vremena jednoumlja. Vama nije mjesto u demokratskom okruženju, a kamoli slobodnom i profesionalnom novinarstvu. Vi ne znate što podrazumijevaju pojmovi civilnog građanskog angažmana i demokratske participacije. U pozivanju na hrvatski predznak tražite tek slamku spasa i želite nahuškati javnost prljavim podmetanjima i pljuvanjem u ukusno skuhanu juhu. Uzalud vam trud pljuvači!

Razlaz politike i građana

Kolumna “Među nama”: piše Edi Zelić (e-mail: edi.zelic@t-online.de)

Uhićenje Ive Sanadera ne silazi s naslovnica hrvatskih i austrijskih medija. Pojavljuju se mnogobrojne spekulacije, teze, nagađa se o ovome i onome, pokušava se doći do što senzacionalnijih zaključaka, često ne pazeći na utemeljenje iznesenih tvrdnji i argumenata.
Jedan od rijetkih dalekosežnijih komentara ovih je dana objavljen iz pera politologa Vedrana Džihića sa Sveučilišta u Beču. Naime, Džihić uhićenje Sanadera dovodi u kontekst s fundamentalnom krizom reprezentativne demokracije u jugoistočnoj Europi i time pogađa problem u glavu.

Politika građane u Hrvatskoj i cijeloj regiji pravi ludima. Sanader je možda najpoznatiji, ali nikako i jedini slučaj u regiji. Povjerenje građana u politiku na najnižem je nivou, frustracije su velike, politička i socio-ekonomska apatija je sveprisutna. A politička svita i elita odavno se odmakla od prosječnih građana i zaokupljena je ostvarivanjem svojih interesa. Dobro reče i Slavenka Drakulić: u politici nema prijatelja, caruju isključivo interesi. Birači su postali tek nužna nuspojava koje se svake četiri godine što ljepšim obećanjima mami da glasuju za „ispravnu“ opciju. Vlada politički cinizam, u kojem pobjednici tranzicijskog vremena bacaju pogled s visoka na široku masu, da ne kažemo, stoku sitnog zuba.

Društva država bivše Jugoslavije, prema kolegi Džihiću, proživjela su tri faze u kojima je povjerenje u državu i političare uzdrmano. Najprije je u kasnoj fazi socijalizma povjerenje u državu palo zbog zloupotrebe moći partijskih funkcionera. Potreba za sigurnošću početkom devedesetih realizirana je obećanjima nove zaštite i novog poretka unutar etnički homogenih kolektiva. A na koncu, u vrijeme rata i privatizacijske pljačke nastala je simbioza između političkih i ekonomskih elita koje su se brzo počele brinuti za legalizaciju ratnih profiterstava i stabilizaciju vlastitog umreženja moći. A danas? Danas se nalazimo u naoko beskrajnoj fazi tranzicije prema demokraciji, u kojoj se jasno osjeća naslijeđe bivšeg režima, u kojoj je korupcija pustila duboke korijene i u kojoj je građanima jednostavno dosta politike, političkih lopova i prevaranata bez obzira koje stranačke boje nosili. Samo 30 posto Hrvata i 22 posto Srba trenutno ima povjerenja u politiku, dok 87 posto građana u BiH misli da se njihova država razvija u krivom smjeru. Pametnomu dosta.

Što je razlog takvim poraznim rezultatima? Naravno, među ostalim, i korupcija. Prema podacima Transparency Internationala sve države Balkana sustavi su s „endemskom korupcijom“. U Hrvatskoj 90 posto građana misli da postoji korupcija u vlasti, na Kosovu 91 posto, u BiH i Srbiji više od 80 posto, a u Makedoniji 74 posto.

I što je rezultat svega? Kada se demokratski izabranim predstavnicima ne može vjerovati, građani traže ista sredstva, odnosno sredstva koja su im poznata još iz vremena bivšeg sistema. Vezama se pokušava doći do željenog cilja ili posla, potplaćuje se kako bi se dobila dobra ocjena ili osigurala medicinska usluga dostojna čovjeku.

Istina, i u demokratski stabilnim zemljama zapadne Europe postoji udaljavanje građana od politike i političara. U Njemačkoj je, sjećamo se, svojedobno riječ „Politikverdrossenheit“ izabrana za riječ godine. Međutim, udaljavanje građana od politike u zemljama koje još ne mogu biti nazvane učvršćenim demokratskim sustavima, sa sobom donosi potpuno drukčije rizike i posljedice. Problem je taj, a i u tom aspektu Vedran Džihić ima pravo, da je Hrvatska, baš kao i druge zemlje zapadng Balkana, stigla u razdoblje tranzicije, u kojoj se demokracija polako umara bez da je ikada bila “the only game in town”, odnosno neprikosnoveni princip koji bi garantirao stabilnost i prosperitet.  Demokracija kao pojam još uvijek je prepuna klišeja i nerealnih usporedbi s Europom i blagostanjem, redom i sređenošću zapadnih demokratskih sustava, koji su se razvijali desecima, pa i stotinama godina. Radi se zapravo o snu kojeg nikako da dostignu Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Makedonci i drugi…

Perspektiva priključka Europskoj uniji faktor je koji može motivirati i dovesti do ustrajnosti prilikom provođenja temeljnih društvenih reformi. Međutim, ni EU više nije obasjana uspjesima i fenomenalnim dostignućima prijašnjih godina i desetljeća. S druge strane, kroz (pre)dugo čekanje zemalja regije Zapadnog Balkana na istinsku perspektivu priključka i konačni pristup Uniji, rodile su se mnoge frustracije i sumnjičavost. U tom smislu ne čudi što dolazi do konstantnog pada podrške pristupu Hrvatske Europskoj uniji.

I kako izaći iz takvog „vražjeg kruga“ nepovjerenja i sve dublje isprepletenosti korupcije, kriminala, nepotizma, nereda, nerada, nepravde? Kako probuditi građane? Kako pobijediti letargiju i apatičnost? Jedini izlazi su jačanje pravne države, beskompromisna borba protiv korupcije koja neće stati na samo jednoj ulovljenoj ribi nego koja će razotkriti cijelo umreženje i pokvareno leglo, te na koncu transparentna, svima shvatljiva i iskrena politika koja zastupa interesa građana. Ni manje, ni više.

Cirkus. I majmuni u njemu.

Kolumna “Među nama”. Piše Edi Zelić (e-mail: edi.zelic@t-online.de)

Rijetko se mogao vidjeti politički teatar poput onog tijekom rasprave u Hrvatskom saboru o ukidanju zastupničkog imuniteta Ivi Sanaderu. Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana RH čije su sjednice prema Ustavu (čl. 84) javne, i koji samo kroz javni govor može ostvariti svoju političku svrhu kao najviše tijelo suverenosti hrvatskih građana.

Čovjek ne može biti sto posto siguran da li za ovu odredbu zna potpredsjednik Sabora i „alfa omega“ političar Vladimir Šeks koji je, po njemu dobro znanim starim komunističkim običajima, u Saboru dao nalog da se isključe kamere i time prekine direktan prijenos sjednice na HTV-u! Time nije samo prekršeno pravo građana na slobodu primanja informacija od javnog interesa, a kazneni progon bivšeg premijera valjda je od najvišeg javnog interesa, već i pravo građana da znaju o čemu raspravljaju i glasaju njihovi zastupnici.

Povod Šeksovom „nostalgičnom prisjećanju na stara vremena“ bio je govor zastupnika HDSSB-a Dinka Burića koji se nije libio izjaviti i lijepo argumentirati da je HDZ zločinačka organizacija. Šeksu se smračilo pred očima pa je hitno pozvao stražu da udalji neposlušnog zastupnika. Ali pazite zbog čega. Zbog toga što je Burić izrekao nešto što se u javnosti već davno spominje. Zbog nečega što je čak DORH indirektno istaknuo objavljujući da je Ivo Sanader osumnjičen za udruživanje u svrhu počinjenja kaznenog djela i zloporabu položaja. A tko su mu bili drugovi? Zna se, gospodine Šeks.

Još bolje će se znati ako Sanader, koji je uhićen u Salzburgu, zaista otkrije karte pred istražnim organima. Posebno bi mu na “piku” mogao biti upravo Šeks, samozvana alfa i omega koja poput blaženog nevinašca tvrdi da nije imao pojma o nikakvom izvlačenju novca. Odluči li se Ivo Sanader pred sudom ipak kazati sve što zna, mnogi dojučerašnji kolege bivšeg premijera u vladi i u zna se kojoj stranci također bi mogli posrnuti, a možda čak i cijela vlada. Koga će onda Vladimir Šeks izbacivati iz Sabornice ako se HDZ usporedi sa zločinačkom organizacijom?

No, vratimo se još jednom tragikomediji u Saboru koja je imala svoj nastavak i nakon isključenja kamera, kada se iz Sabornice začula nečija izjava „Ajde, šetaj, šetaj majmune“, a zastupnik Dinko Burić još je uspio izustiti “Bit će ovih dana još posla za stražu kad sam ja pitanju”, poslije čega je nestalo i tona…!
Nakon nastavka sjednice “alfa i omega” je zatražila ispriku od Zorana Milanovića zbog njegove izjave da “sramoti državne institucije te da je prekoračio ovlasti” kada je isključio kamere. Milanović je to odbio dodajući da i dalje ostaje pri svojoj izjavi. “Vi ste ordinarni klevetnik!”, doviknuo mu je Šeks, a Damir Kajin je s druge strane Sabornice doviknuo: “Vratite nam Luku !”

Uistinu, da je barba Luka vodio sjednicu, možda bi se još i više zabavili i nasmijali, ali i ovako je bilo dobro. I bit će još bolje. Naime, kao mnoge druge zemlje i Hrvatska bi uskoro mogla imati dvije vlade. No, dok je većinom normalno da postoji vlade koja upravljaju zemljom i takozvana vlada iz sjene, Hrvati bi mogli imati vladu koja (koliko-toliko) upravlja i vladu iz – Remetinca.

Sveti Nikola u Kninu došao samo Josipi

Kolumna “Među nama”: Piše Edi Zelić (mail: edi.zelic@t-online.de)

Vrijeme je Božića, vrijeme je darivanja, ali očito nije svugdje. U Kninu, primjerice, gradske su se vlasti odlučile prekinuti dugogodišnju tradiciju dodjele dječjih darova za svetog Nikolu. Isto tako ove godine nema organiziranog dočeka Nove godine na središnjem gradskom trgu niti prigodnih izložbi i koncerata u povodu božićno-novogodišnjih blagdana. Ipak, kako bi se pokazao milostiv, Grad će osigurati novac za kupnju dostavnog automobila dječjem vrtiću Cvrčak…

Ništa strasno, pomislilo bi se u prvi trenutak. Kninjani su odlučili štedjeti. Međutim, kako je moguće da istodobno u vrijeme krize i recesije Josipa Rimac, kninska gradonačelnica, diže svoju plaću sa 16.297 kuna bruto na čak 25.132 kune pod obrazloženjem da je imala najmanju plaću gradonačelnice u Hrvatskoj? I ne radi se samo o Josipi, nego će veću plaću imati i njeni zamjenici koji će umjesto dosadašnjih 13.565 kuna bruto ubuduće dobivati 21.206 kuna mjesečno. Od takvih svotica, koje usput rečeno u Njemačkoj jedva možete zaraditi i s fakultetskim obrazovanjem, u gradu poput Knina može se sasvim pristojno živjeti, zar ne ?

U Hrvatskoj su mnogi izgubili realan pogled na svijet. Ali tome nije kriva gradonačelnica grada koji prednjači s nezaposlenošću, velikim brojem socijalnih slučajeva i neriješenih problema. Josipa Rimac je iskoristila zakonski okvir koji joj nudi država. Da li je to moralno ili ne, drugo je pitanje. No, tražiti moral u hrvatskoj politici ionako je Sizifov posao.

Pravo je pitanje da li u Hrvatskoj zaista svaki manji gradić i općina moraju imati gradonačelnika kojeg se treba platiti iz državnog proračuna? Ne bi li se mogao postići efektivniji rezultat da se izvedu preustroj i reorganizacija rada na razini lokalne samouprave? Sigurno postoje općine u mnogim sredinama Hrvatske koje se, barem što se tiče administrativnog aparata, mogu ujediniti. Novac koji bi se na taj način uštedio dobro bi došao kao investicija u proizvodne kapacitete koji u stvari gradovima i općinama i donose pravi prihod. Neka se ljudi zaposle, neka se radi, neka se proizvodi, pa neka onda i gradonačelnici imaju dobro plaću. Međutim, primati masnu plaću u situaciji kada većina građana živi od minimalca i gleda kako spojiti kraj s krajem, e to baš ne ide. Trebalo bi to dati do znanja i gospođi Rimac i njoj sličnim političarima.

Starješine, odstupite više!

KOLUMNA “MEĐU NAMA”, piše Edi Zelić (edi.zelic@t-online.de)

Rusija i Katar! To su znači zemlje koje će biti domaćini Svjetskim nogometnim prvenstvima 2018. i 2022. godine prema odluci FIFA-e. Spektakularnom izboru u Zürichu prethodio je jednako spektakularan program s prezentacijama pojedinih kandidata i uz nazočnost velikog broja poznatih imena iz svijeta politike, gospodarstva i sporta.
Mnogima se, međutim, u cijelom blještavilu činilo čudno što je FIFA po prvi puta u svojoj povijesti odlučila o domaćinstvima dva turnira od jednom? Kakvi interesi stoje iza takvog postupanja? Radi li se zaista samo o sponzorskim pitanjima i boljim mogućnostima planiranja, kako je to jednom usput spomenuo svemoćni Sepp Blatter?

Pred pozadinom raznih korupcijskih afera, ne samo u FIFA-i, nego i UEFA-i i općenito u svijetu nogometnih funkcionera, postoji dosta razloga da se sumnja u istinitost Blatterovih tvrdnji. Dovoljno je pogledati samo malo bolje strukturu vodstva FIFA-e, kako bi se došlo do jednostavne teze. Naime, članovi uprave FIFA-e u prosjeku imaju 65 godina, a predsjednik im je 74-godišnji Blatter. Dva člana ovaj put su bila suspendirana od glasovanja zbog toga što se otkrilo da su bili spremni prodati svoj glas. Nije li posve jasno da „stara eminencija“ pod svaku cijenu želi kontrolirati ciklus svjetskih prvenstava do samoga kraja svojih mandata (ili da kažemo života)? Lova je draga svakome, bez obzira na godine… 2014. igra se u Brazilu, 2018. u Rusiji, a 2022. u bogatom Kataru – za narednih dvanaest godina, dakle, osigurana je planska sigurnost za financijski sektor FIFA-e, ali i za privatne džepove mnogih funkcionera.

Ne daju se starješine tako lako oboriti s funkcija ni u hrvatskom nogometu. Svjedočimo o tome ovih dana kada je uz potporu sjajnog PR-sustava, ali mora se priznati i kvalitetno pripremljenog programa, u lov na stolicu u Rusanovoj krenuo Igor Štimac.
Njegov glavni protivnik Vlatko Marković, istinska siva eminencija, ne da se lako iz sedla pa se okružio svim vodama opranim kompanjonima poput Zorislava Srebrića i Zdravka Mamića. “Bilo bi samoubojstvo mijenjati vodstvo, jer je Marković kao predsjednik HNS-a ostvario plasman reprezentacije na četiri velika turnira. A Vi novinari, pišite kako Vam struka nalaze”, zagrmio je glasnogovornik Mamić. Naravno da se Dinamov “strateg” protivi bilo kakvim promjenama koje bi mogle naškoditi njegovom dosadašnjem haranju hrvatskim nogometom, sumnjivim financijskim transakcijama i forsiranju Dinamovih interesa na štetu ostalih klubova. Vjerojatno se Štimac samo zagonetno nasmiješio kada je čuo za angažman Mamića na strani 73-godišnjeg Bugojanca koji, pak, na novinarska pitanja ne odgovara i predstavljanje svoga programa prosperiteta najavljuje “ovih dana”, i tako već tjednima. Valjda Marković svoj program, ako uopće postoji, još mora skrpiti i prilagoditi nakon što je Štimceva prezentacija nogometnu Hrvatsku oborila s nogu…

Zaista mora da je počelo postajati gusto aktualnoj ekipi na čelu HNS-a. Bivši zapovjednik obrane Vatrenih skuhao je vruću kašu i pokoji član Markovićeve svite mogao bi se dobro zagrcati. Nije ni čudno što su stoga Štimcu ubrzo htjeli zagorčati život pokretanjem disciplinskog postupka zbog njegovih izjava o “crnim torbama koje kruže u predizbornoj kampanji”. Međutim, očito se radilo o pokušaju očajnika, kako je i komentirao Štimac, jer se brzo pokazalo da nema dovoljno argumenata, te da je za rješavanje situacije zapravo nadležan Nogometni savez splitsko-dalmatinske županije, a ne disciplinska komisija HNS-a!

Zapravo ovakav postupak jako lijepo ilustrira metode podmetanja u jugokomunističko-udbaškom stilu koje su vrlo učestale u Hrvatskoj. Nije ni čudo, jer velika većina političkog i inog vodstva ipak je odrasla i odgojena u okruženju, u kojem se bacalo drvlje i kamenje na put nekoga za koga bi se procijenilo da bi se mogao probiti do vrha i ugroziti idilični status quo, udobne fotelje, lukrativne ugovore, skupocjenu reprezentaciju itd. Hrvatsko društvo nije naviklo na zdravu konkurenciju, nadmetanja se ne vrše na osnovi stručnih kriterija nego su puno važnije rodijačke veze, korupcija, javno blaćenje i prljave igrice očajnika. Medutim, vrijeme liječi sve rane, pa će se valjda jednog dana i kod nas iskorijeniti slične nedemokratske i necivilizirane pojave.

Kuku-riknula Hrvatska

Piše Edi Zelić, Kontakt: edi.zelic@t-online.de

Kukuriku! Začuo se ovih dana veseli uzvik oporbene družine u Hrvatskoj, predvođene Zoranom Milanovićem, Radimirom Čačićem, Ivanom Jakovčićem i Silvanom Hreljom.

„Dok 77 “žigosanih” u Saboru donosi proračun očaja i beznađa, mi smo iskoristili ovaj savršen dan i građanima ove zemlje ponudili nadu“. Kazao je to, i živ ostao, čelnik HNS-a Radimir Čačić, čovjek koji nakon prometne nesreće u kojoj je skrivio smrt dvoje ljudi valjda može govoriti o svemu, a samo ne o žigosanju, moralnim vertikalama ili svijetlu nade. Međutim, ne zaboravite da se nalazimo u Hrvatskoj, zemlji u kojoj ljudi poput Čačića bez problema imaju obraza i mogu biti i dalje ključne karike u javnom životu, u Kukuriku koaliciji iliti Savezu za promjene koji se sprema Hrvatsku izvući iz blata korupcije, kriminala, gospodarske krize, ogromne nezaposlenosti, da ne nabrajamo dalje.

„Hrvatska je zemlja koja treba novi početak i drugačiju odgovornu vlast, umjesto ovoga što danas imamo, nikad nestabilniju državu u kojoj se upravo otkriva sav ponor korupcije“, nastavio je Čačićev kolega i saveznik Milanović ne očekujuci naknadna širenja Saveza jer misli kako na političkoj sceni nema puno hipotetskih partnera. Čačiću, pak, morala nikad dosta, pa je najavio novi gospodarski zamah, obećao odgovorno i pošteno raspolaganje novcem građana te korjenite promjene u hijerarhiji odgovornosti. Treći partner, Ivan Jakovčić, govorio je o svojoj omiljenoj temi jačanja regionalne vlasti, dok je mladi umirovljenik Silvano Hrelja bio posebno inspiriran te je obećao popraviti sve pokvareno u državi Hrvatskoj. Blago nama!

Ako se po kastavskom jutru dan poznaje, onda Hrvatsku ipak čeka puno više praznih floskula nego istinskih rješenja za probleme, reformi i promjena. Poznate priče o odgovornosti, poštenju, iskorijenjenju svega nepoštenog i pokvarenog, rastu BDP-a, ulaganjima u znanje, beskompromisnoj borbi s korupcijom, reformi poreznog sustava, decentralizaciji, pokretanju gospodarskih razvojnih potencijala, zaštiti radničkih prava, unapređenju mirovinskog sustava itd. čuli smo već bezbroj puta uoči raznih parlamentarnih ili predsjedničkih kampanji. Od pustih obećanja malo toga bi ostajalo. Stoga tek trebati vidjeti kojim to mjerama kukuriku političari kane izbaviti Hrvatsku od zla. Dakako, na ponosnom predstavljanju u Kastvu nitko od nazočnih nije imao razrađen program. Njega tek treba napisati. Kao da se nije imalo vremena o svemu razmišljati u zadnjih nekoliko godina oporbenjaštva.

Čime su se zapravo bavile kukuriku stranke u oporbi osim kritiziranjem i pljuvanjem svega što nije izašlo iz njhovog „think tanka“? Kako to da u Hrvatskoj oporba ne nazoči izglasavanju o državnom proračunu u hrvatskom Saboru, nego radije kukuriče o svijetlijim danima u mjestašcu Kastav nedaleko od Rijeke? Da li birači trebaju pokloniti povjerenje ljudima koji nemaju petlju u Saboru glasovati o jednoj od najvažnih parlamentarnih odluka tijekom političke godine, makar bili i protiv vladinog prijedloga? Da li se to može nazvati poštenim ili odgovornim ponašanjem?

Hrvatska oporba iznimno je slaba i nedjelotvorna. Pošto nisu ni približno toliko jaki da bi igrali značajniju samostalnu političku ulogu, SDP,HNS, IDS i HSU (koliko ono zastupničkih mjesta imaju umirovljenici?) udružili su snage i pokušat će se zajedno dokopati vlasti na predstojećim parlamentarnim izborima. U nedostatku kvalitetne konkurencije i usred velikih problema i skandala u kojima se nalazi aktualna vlast, to će im vrlo vjerojatno i uspjeti.
Međutim, ono što je uistinu žalosno je zapravo što ni ovoga puta Hrvati nemaju pametnijih alternativa. Uvijek iste face nas pokušavaju spasiti iz nedaća, a zemlja tone sve dublje i dublje, vrti se u krug. Na vidiku nigdje novih ljudi, novih ideja, novih generacija političara. A prijeko su nam potrebni u svim strankama i na svim razinama… Predstavlja li donekle iznimku HSLS koji je barem pokazao petlju te po svemu sudeći izlazi samostalno na izbore polažući nadu u veći broj mladih kadrova predvođenih još uvijek karizmatičnom sivom eminencijom zvanom Dražen Budiša? Prava nada ili lažna nada? Glavno da je nada…