Starješine, odstupite više!
KOLUMNA “MEĐU NAMA”, piše Edi Zelić (edi.zelic@t-online.de)
Rusija i Katar! To su znači zemlje koje će biti domaćini Svjetskim nogometnim prvenstvima 2018. i 2022. godine prema odluci FIFA-e. Spektakularnom izboru u Zürichu prethodio je jednako spektakularan program s prezentacijama pojedinih kandidata i uz nazočnost velikog broja poznatih imena iz svijeta politike, gospodarstva i sporta.
Mnogima se, međutim, u cijelom blještavilu činilo čudno što je FIFA po prvi puta u svojoj povijesti odlučila o domaćinstvima dva turnira od jednom? Kakvi interesi stoje iza takvog postupanja? Radi li se zaista samo o sponzorskim pitanjima i boljim mogućnostima planiranja, kako je to jednom usput spomenuo svemoćni Sepp Blatter?
Pred pozadinom raznih korupcijskih afera, ne samo u FIFA-i, nego i UEFA-i i općenito u svijetu nogometnih funkcionera, postoji dosta razloga da se sumnja u istinitost Blatterovih tvrdnji. Dovoljno je pogledati samo malo bolje strukturu vodstva FIFA-e, kako bi se došlo do jednostavne teze. Naime, članovi uprave FIFA-e u prosjeku imaju 65 godina, a predsjednik im je 74-godišnji Blatter. Dva člana ovaj put su bila suspendirana od glasovanja zbog toga što se otkrilo da su bili spremni prodati svoj glas. Nije li posve jasno da „stara eminencija“ pod svaku cijenu želi kontrolirati ciklus svjetskih prvenstava do samoga kraja svojih mandata (ili da kažemo života)? Lova je draga svakome, bez obzira na godine… 2014. igra se u Brazilu, 2018. u Rusiji, a 2022. u bogatom Kataru – za narednih dvanaest godina, dakle, osigurana je planska sigurnost za financijski sektor FIFA-e, ali i za privatne džepove mnogih funkcionera.
Ne daju se starješine tako lako oboriti s funkcija ni u hrvatskom nogometu. Svjedočimo o tome ovih dana kada je uz potporu sjajnog PR-sustava, ali mora se priznati i kvalitetno pripremljenog programa, u lov na stolicu u Rusanovoj krenuo Igor Štimac.
Njegov glavni protivnik Vlatko Marković, istinska siva eminencija, ne da se lako iz sedla pa se okružio svim vodama opranim kompanjonima poput Zorislava Srebrića i Zdravka Mamića. “Bilo bi samoubojstvo mijenjati vodstvo, jer je Marković kao predsjednik HNS-a ostvario plasman reprezentacije na četiri velika turnira. A Vi novinari, pišite kako Vam struka nalaze”, zagrmio je glasnogovornik Mamić. Naravno da se Dinamov “strateg” protivi bilo kakvim promjenama koje bi mogle naškoditi njegovom dosadašnjem haranju hrvatskim nogometom, sumnjivim financijskim transakcijama i forsiranju Dinamovih interesa na štetu ostalih klubova. Vjerojatno se Štimac samo zagonetno nasmiješio kada je čuo za angažman Mamića na strani 73-godišnjeg Bugojanca koji, pak, na novinarska pitanja ne odgovara i predstavljanje svoga programa prosperiteta najavljuje “ovih dana”, i tako već tjednima. Valjda Marković svoj program, ako uopće postoji, još mora skrpiti i prilagoditi nakon što je Štimceva prezentacija nogometnu Hrvatsku oborila s nogu…
Zaista mora da je počelo postajati gusto aktualnoj ekipi na čelu HNS-a. Bivši zapovjednik obrane Vatrenih skuhao je vruću kašu i pokoji član Markovićeve svite mogao bi se dobro zagrcati. Nije ni čudno što su stoga Štimcu ubrzo htjeli zagorčati život pokretanjem disciplinskog postupka zbog njegovih izjava o “crnim torbama koje kruže u predizbornoj kampanji”. Međutim, očito se radilo o pokušaju očajnika, kako je i komentirao Štimac, jer se brzo pokazalo da nema dovoljno argumenata, te da je za rješavanje situacije zapravo nadležan Nogometni savez splitsko-dalmatinske županije, a ne disciplinska komisija HNS-a!
Zapravo ovakav postupak jako lijepo ilustrira metode podmetanja u jugokomunističko-udbaškom stilu koje su vrlo učestale u Hrvatskoj. Nije ni čudo, jer velika većina političkog i inog vodstva ipak je odrasla i odgojena u okruženju, u kojem se bacalo drvlje i kamenje na put nekoga za koga bi se procijenilo da bi se mogao probiti do vrha i ugroziti idilični status quo, udobne fotelje, lukrativne ugovore, skupocjenu reprezentaciju itd. Hrvatsko društvo nije naviklo na zdravu konkurenciju, nadmetanja se ne vrše na osnovi stručnih kriterija nego su puno važnije rodijačke veze, korupcija, javno blaćenje i prljave igrice očajnika. Medutim, vrijeme liječi sve rane, pa će se valjda jednog dana i kod nas iskorijeniti slične nedemokratske i necivilizirane pojave.
Kuku-riknula Hrvatska
Piše Edi Zelić, Kontakt: edi.zelic@t-online.de
Kukuriku! Začuo se ovih dana veseli uzvik oporbene družine u Hrvatskoj, predvođene Zoranom Milanovićem, Radimirom Čačićem, Ivanom Jakovčićem i Silvanom Hreljom.
„Dok 77 “žigosanih” u Saboru donosi proračun očaja i beznađa, mi smo iskoristili ovaj savršen dan i građanima ove zemlje ponudili nadu“. Kazao je to, i živ ostao, čelnik HNS-a Radimir Čačić, čovjek koji nakon prometne nesreće u kojoj je skrivio smrt dvoje ljudi valjda može govoriti o svemu, a samo ne o žigosanju, moralnim vertikalama ili svijetlu nade. Međutim, ne zaboravite da se nalazimo u Hrvatskoj, zemlji u kojoj ljudi poput Čačića bez problema imaju obraza i mogu biti i dalje ključne karike u javnom životu, u Kukuriku koaliciji iliti Savezu za promjene koji se sprema Hrvatsku izvući iz blata korupcije, kriminala, gospodarske krize, ogromne nezaposlenosti, da ne nabrajamo dalje.
„Hrvatska je zemlja koja treba novi početak i drugačiju odgovornu vlast, umjesto ovoga što danas imamo, nikad nestabilniju državu u kojoj se upravo otkriva sav ponor korupcije“, nastavio je Čačićev kolega i saveznik Milanović ne očekujuci naknadna širenja Saveza jer misli kako na političkoj sceni nema puno hipotetskih partnera. Čačiću, pak, morala nikad dosta, pa je najavio novi gospodarski zamah, obećao odgovorno i pošteno raspolaganje novcem građana te korjenite promjene u hijerarhiji odgovornosti. Treći partner, Ivan Jakovčić, govorio je o svojoj omiljenoj temi jačanja regionalne vlasti, dok je mladi umirovljenik Silvano Hrelja bio posebno inspiriran te je obećao popraviti sve pokvareno u državi Hrvatskoj. Blago nama!
Ako se po kastavskom jutru dan poznaje, onda Hrvatsku ipak čeka puno više praznih floskula nego istinskih rješenja za probleme, reformi i promjena. Poznate priče o odgovornosti, poštenju, iskorijenjenju svega nepoštenog i pokvarenog, rastu BDP-a, ulaganjima u znanje, beskompromisnoj borbi s korupcijom, reformi poreznog sustava, decentralizaciji, pokretanju gospodarskih razvojnih potencijala, zaštiti radničkih prava, unapređenju mirovinskog sustava itd. čuli smo već bezbroj puta uoči raznih parlamentarnih ili predsjedničkih kampanji. Od pustih obećanja malo toga bi ostajalo. Stoga tek trebati vidjeti kojim to mjerama kukuriku političari kane izbaviti Hrvatsku od zla. Dakako, na ponosnom predstavljanju u Kastvu nitko od nazočnih nije imao razrađen program. Njega tek treba napisati. Kao da se nije imalo vremena o svemu razmišljati u zadnjih nekoliko godina oporbenjaštva.
Čime su se zapravo bavile kukuriku stranke u oporbi osim kritiziranjem i pljuvanjem svega što nije izašlo iz njhovog „think tanka“? Kako to da u Hrvatskoj oporba ne nazoči izglasavanju o državnom proračunu u hrvatskom Saboru, nego radije kukuriče o svijetlijim danima u mjestašcu Kastav nedaleko od Rijeke? Da li birači trebaju pokloniti povjerenje ljudima koji nemaju petlju u Saboru glasovati o jednoj od najvažnih parlamentarnih odluka tijekom političke godine, makar bili i protiv vladinog prijedloga? Da li se to može nazvati poštenim ili odgovornim ponašanjem?
Hrvatska oporba iznimno je slaba i nedjelotvorna. Pošto nisu ni približno toliko jaki da bi igrali značajniju samostalnu političku ulogu, SDP,HNS, IDS i HSU (koliko ono zastupničkih mjesta imaju umirovljenici?) udružili su snage i pokušat će se zajedno dokopati vlasti na predstojećim parlamentarnim izborima. U nedostatku kvalitetne konkurencije i usred velikih problema i skandala u kojima se nalazi aktualna vlast, to će im vrlo vjerojatno i uspjeti.
Međutim, ono što je uistinu žalosno je zapravo što ni ovoga puta Hrvati nemaju pametnijih alternativa. Uvijek iste face nas pokušavaju spasiti iz nedaća, a zemlja tone sve dublje i dublje, vrti se u krug. Na vidiku nigdje novih ljudi, novih ideja, novih generacija političara. A prijeko su nam potrebni u svim strankama i na svim razinama… Predstavlja li donekle iznimku HSLS koji je barem pokazao petlju te po svemu sudeći izlazi samostalno na izbore polažući nadu u veći broj mladih kadrova predvođenih još uvijek karizmatičnom sivom eminencijom zvanom Dražen Budiša? Prava nada ili lažna nada? Glavno da je nada…
Šprehen zi dojč?
Piše Edi Zelić
Kontakt: edi.zelic@t-online.de
Nekada je stvarno lako naći povod za kolumnu. Na primjer kad kancelarka Angela Merkel izjavljuje da je „multi-kulti društvo“ u Njemačkoj definitivno propalo, te da Nijemci nisu računali da će im gastarbajteri tako dugo ostati u gostima. Ili još bolje, kad ugledni list „Die Welt“ ili tabloid „Bild“ objavljuju članke pod naslovom „Brojka stranih umirovljenika na rekordnom nivou“, a čitatelji tih dnevnika na portalima upisuju komentare poput „Tko nam je kriv što smo ih pustili u zemlju“ ili „Mi Nijemci radimo i uplaćujemo da bi stranci uživali u penzijama“.
Što se to dešava u državi Njemačkoj? Kuda vodi takva netrpeljivost, odnosno u najmanju ruku neugodna provokativnost naspram strancima, naspram gastarbajterima? Je li zaboravljen ogromni doprinos gostujućih radnika razvoju njemačkog društva od šezdesetih i sedamdesetih godina pa nadalje? Tko je izgradio Njemačku crnčeći po bauštelama, kanalima, zgradama, tvorničkim pogonima? Tko je godinama Nijemcima čistio smrad po bolnicama, staračkim domovima i javnim WC-ovima? Tko je preuzimao poslove koje su za Nijemce često bili „ispod časti“? Stranci. Gastarbajteri. Turci. Talijani. Grci. Srbi. Hrvati.
Govorimo, dakle, o onim useljenicima koji su prije 40 ili 50 godina primljeni raširenih ruku i koji se aktualnom integracijskom raspravom u Njemačkoj osjećaju poniženima i nepravedno poistovjećenima nekim novijim useljeničkim generacijama koje što vise pokušavaju iskoristiti njemačku (socijalnu) državu istodobno ne pružajući joj ništa zauzvrat. Oni „pravi“ gastarbajteri, pa tako i većina Hrvata pristiglih u Njemačku, dočekivani su po željezničkim postajama diljem zemlje sendvičima i bananama. Tko je tada govorio i razmišljao o integraciji? Domaćinima je bilo stalo da se Njemačka što prije podigne iz pepela, a stranci su željeli zaraditi ponešto para i vratiti se kući. I jedne i druge sudbina je prevarila. Gastarbajteri ostadoše daleko od svojih domova. Nijemci se zaboraviše pobrinuti za kvalitetniju i dugoročniju politiku useljavanja.
Kada su zapravo počeli nastajati problemi ? Definitivno nakon njemačkog ujedinjenja, povijesnog ali financijski podcijenjenog zahvata koji se pokazao rupom bez dna, koji je sa sobom donio ogromne troškove i na koncu početak krize i sve veće netrpeljivosti prema strancima.
Ne znajući kako ispraviti grešku i nesposobnost njemačkih vladajućih struktura da se na vrijeme pobrinu za strateški odgovornu politiku useljavanja, mnogi njemački političari predvođeni Frau Merkel, sada igraju na kartu populističke, malo žešće retorike. U tome ih podržavaju i odgovarajući mediji koji ovih dana provokativno, bez ikakvog povoda, izvještavaju da svaka deseta mirovina u Njemačkoj ide na račun nekog stranca, da se ukupno 1,2 milijuna mirovina isplaćuje na račune u domovinskim zemljama gastarbajtera, a da 900 tisuća mirovina ide na račune “Ausländera” unutar Njemačke, od toga 35 tisuća hrvatskih državljana.
Međutim, gospodo, skupljajte Vi jeftine političke poene na nečijoj drugoj grbači, a ne na umornim leđima hrvatskih i inih gastarbajtera! Ti su ljudi dali svoju mladost Njemačkoj, proveli su svoj život obavljajući uglavnom teške fizičke poslove, ostavljajući svoje zdravlje po njemačkim gradilištima i tvornicama i pošteno zarađujući kruh za sebe i svoje obitelji u Njemačkoj i u domovini. 40 ili čak 50 godina radnog staža srećom u pravnoj državi Njemačkoj, koju su, da još jednom ponovimo, dobrim dijelom pomogli podignuti upravo ti gastarbajteri, ne može biti tek tako izbrisano. Gastarbajteri su svoje račune i doprinose platili i zaradili su svoju mirovinu. Kada govorite o nedovoljnoj integraciji, dragi njemački mediji i političari, naučite se malo diferencirati i ne trpajte sve u jedan koš. Ne miješajte kruške i jabuke. I uhvatite se malo za vlastitu bradu, pa na primjer analizirajte u kojoj mjeri su “integrirani” i prihvaćeni u (zapadno)njemačkom društvu Vaši sugrađani iz bivšeg DDR-a, defintivno najveća “useljenička” skupina u Njemačkoj u zadnjih pedeset godina.
Hrvati probudite se, EU nema alternative
Piše Edi Zelić
Europska unija predstavlja jedno od najvećih političkih dostignuća na Starom kontinentu, osigurala je mir među pojedinim zemljama članicama u zadnjih šezdeset godina i ključno je pridonijela širenju vrijednosti demokracije i slobode na bivše komunističke zemlje istočnoga bloka. Na taj način se često argumentira kada se pokušava istaknuti velike prednosti EU i smisao sudjelovanja u europskim integracijskim procesima.
Bez ikakve dvojbe budućnost Hrvatske mora biti u Europskoj uniji. Priključenju Uniji, priznat će to svatko tko imalo razumije i prati politička, gospodarska i financijska strujanja i tokove, nema alternative. A i zašto bi se tražila alternativa kada upravo nužnost prihvaćanja europskih pravila i odredaba iz acquis communautaire-a potencijalne nove zemlje članice navodi provođenju temeljitih društvenih, političkih i socijalnih reformi prijeko potrebnih na putu prema stabilnim i efektivnim demokratskim sustavima.
Međutim, ako se tvrdi da priključenju Europskoj uniji nema alternative, to ne znači da je istodobno isključeno kritiziranje procesa i određenih struktura unutar EU. Bivši njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher nedavno je u Bonnu prilikom primanja nagrade „Franjo Basić“ izjavio da se ključ funkcioniranja Europske unije nalazi u ravnopravnom dijalogu malih i velikih zemalja članica. Genscher je u pravu, jer je upravo takav ekvilibrij u dijalogu, među ostalim, predstavljao tajnu sjajnog napretka Europske zajednice u prvim desetljećima njenog postojanja. Međutim, o jednom takvom „ravnopravnom dijalogu“ unutar današnje Europske unije ne može biti govora. 27 zemalja članica teško pronalazi zajednički jezik, a sve je više odluka koje padaju većinom glasova, što automatski znači da itekako imate i nezadovoljnih članova. Pravo malih zemalja članica da o bilo čemu istinski odlučuju svedeno je na minimum. Bez suglasnosti Njemačke, Francuske ili Velike Britanije teško je provesti bilo što. S druge strane, ako je tzv. velikim zemljama članicama nešto potrebno, onda se individualni interesi nameću vrlo lako.
Pokazuje to najbolje aktualni primjer francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya koji je tijekom susreta s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u Deauvilleu, dogovorio hitno zaustavljanje planova o zaoštravanju mjera Europskog pakta o stabilnosti. Merkel je nakon grčke krize zagovarala automatske sankcije u slučaju kršenja pravila kako bi se uvela disciplina u pojedine državne proračune i koliko-toliko spriječile nove krizne situacije. Međutim, „popularni Sarko“, suočen nemirima na francuskim ulicama, dalekovidno je zaustavio bilo kakav pokušaj postroženja financijske regulacije unutar EU, naravno samo kako bi osigurao francusku blagajnu i time svoju poziciju. Vidjet ćemo hoće li obraniti svoj stav na skorašnjem summitu u Bruxellesu. Međutim, jasno je vidljivo da Sarkozya nije previše briga za grbaču EU-a i eventualne nove „slučajeve Grčka“, i to primjerice u Portugalu, Španjolskoj, Irskoj pa i Italiji.
S druge strane, misli li itko ozbiljan da bi zemlja poput Portugala, Cipra, Mađarske, Slovačke ili sutra Hrvatske mogla nametnuti sličnu odluku i zaustavljanje cijelog reformnog procesa zbog očuvanja nacionalnih interesa? Postaje vrlo brzo jasno da teško može biti riječi o ravnopravnom odnosu odlučivanja unutar Europske unije s 27, 30, 35 ili 40 zemalja članica.
Ali gdje su onda prednosti pristupanja EU? Na stranu to što ih ne očekuje situacija ravnopravnog odlučivanja unutar europskih institucija, zemlje koje pristupaju EU najveći benefit same za sebe postižu kroz provedbu unutarnjih reformi, odnosno realizaciju odredaba iz acquis communautaire-a. I tu uvelike ovise same o sebi. Najveći je problem zemalja istočne i jugoistočne Europe, time i Hrvatske, što su strukture koje su izgrađene za vrijeme komunističke vladavine duboko prožete mentalitetom nerada, korupcije i neodgovornosti. Samo u slučaju ako se reformiranja prihvate kadrovi koji su neopterećeni prošlim ili aktualnim političkim polarizacijama pa i malverzacijama, doći ce do osiguravanja provođenja a ne samo prihvaćanja europskih normi. Tek u tom slučaju država, gospodarstvo i društvo mogu profitirati od europskih dostignuća.
Sve su zemlje istočne Europe, koje se već nalaze u punopravnom članstvu, morale premostiti poteškoće u procesu privatizacije, suočiti se s korupcijom, nepotizmom, kriminalom itd. Takvih problema ima u dugogodišnjim demokratskim društvima, a kamoli u tranzicijskim zemljama. Zanimljivo je da većina zemalja istočne Europe još uvijek muku muči sa savladavanjem spomenutih poteškoca i prepreka, a pogotovo Hrvatska. Bivši sustav ostavio je uistinu duboke korijene koje je jako teško istrijebiti.
Međutim, u Hrvatskoj je barem zakotrljan proces borbe protiv korupcije. Koliko će on biti efektivan treba tek vidjeti. Za nadati se da će biti probuđeni i hrvatski građani iz svojevrsne apatije i letargije. Demokracija doslovce znači „vlast naroda“. Dakle, građani moraju vršiti veći pritisak na političare koji postoje zapravo samo da služe narodu. Hrvati su previše impresionirani kukurikanjem stranačkoga teatra u kojem ima najmanje onoga što nam najviše treba: znanja i odgovornosti. Jer kako drukčije objasniti, kako je ovih dana primjetio jedan kolega novinar, da u Hrvatskoj padaju vojni avioni, a ministar obrane ne daje ostavku. Razbije se vlak, ali ostaje u svojoj fotelji ministar prometa. Pada proračun, ali ne i ministar financija. Mafija ubija novinskog izdavača, ali se ne mijenja ministar unutarnjih poslova. Premijerka po svemu sudeći laže da nije znala za detalje o prodaji INA-e, ali je Jaca i dalje u sedlu. Dokle tako?
Kukurikanje i kokodakanje
PIŠE EDI ZELIĆ
Uoči ljetne stanke u Hrvatskoj oporbene političke stranke se razbacuju euforičnim najavama o preuzimanju vlasti i spašavanju posrnulog gospodarstva, a kritike i optužbe na račun političkih protivnika pljušte sa svih strana. „Kukuriku koalicija“ na čelu sa Zoranom Milanovićem, Radimirom Čačićem, Ivanom Jakovčićem i Silvanom Hreljom sastala se u Belom Manastiru kako bi upozorila na svoje svekolike kompetencije i ponudila vlastite usluge kao alternativu vladajućem HDZ-u koji osim novih zaduženja očito nema drugih rješenja za nagomilane probleme.
- Vode nas u ubrzanu propast, novim zaduživanjem režu temelje naše budućnosti i sprječavaju izlazak iz krize. Jedino što zna ova vlada je plakati, a plakati bi trebali svi mi – uzviknuo je Radimir Čačić i ne sluteći koliko je u pravu. Zaista, plakati bi trebali svi mi hrvatski građani koji imamo na raspolaganju ekipu političara čija je jedina sposobnost kukurikanje i kokodakanje. Ozbiljni programi, politička i moralna odgovornost, jasne strategije i inteligentne ideje njima su, baš kao i onima koji su trenutno na vlasti, potpuno strani pojmovi.
Milanović i Čačić očekuju da će se vlada do kraja godine zadužiti za dodatne tri milijarde kuna. Po vodećem HNS-ovcu i glavnom teniskom funkcioneru u Hrvata stvar je tako jednostavna: Hrvati troše više nego što zarađuju. Ma nemoj!? A pošto je ministar Šuker navodno rekao da ne zna zaustaviti opisani trend, Čačić mu poručuje da ode doma, pa će HNS i družina to napraviti umjesto njega. Međutim, kako se to želi i kako se to planira učiniti nikome nije otkrio. Valjda je spremio svoj tajni program čudesnog oporavka i razvitka Hrvatske u ladicu, pa ga čuva za neka bolja vremena u kojima će mu, kako ponosno najavljuje, trebati samo šest mjeseci za pokretanje reformi, a godinu dana za prve rezultate. Nakon toga, uvjeren je Radimir Čačić, imat ćemo rast kakav je Hrvatska imala u vrijeme Vlade Ivice Račana.
Najžalosnije je zapravo to što u Hrvatskoj nikome više i ne smeta samohvala “glavnih pijetlova” kukuriku koalicije i njihovih pandana s one strane političkoga spektra. Novinari slušaju njihove izjave bez da im postavljaju provokativna pitanja. Mediji prenose njihove izjave, proglase i priopćenja bez imalo kritičnosti kao da se radi o Svetom pismu. A građani su se već toliko naslušali mlaćenja prazne slame da im više nije vrijedno ni reagirati niti se zapitati kako i što bi se moglo i trebalo promijeniti. Vlast i oporba nisu sposobni učiniti bilo što kvalitetno. Oni koji se domognu vladajućih fotelja i ministarskih stolica, počinju kukati kako ne mogu ispuniti predizborna obećanja jer su im prethodnici ostavili kaos kakvoga nisu slutili u najgorim snovima. Gospodarstvo i društvo vegetiraju, caruju korumpiranost, nepotizam, nedjelotvornost zakona… Nestručnost dobiva prednost nad stručnošću, znanjem i talentom. I na taj način se zatvara vražiji krug u kojem se nalazi Hrvatska. Izlaza, čini se nema. Ili ga ipak ima?
Koliko pljački, prevara, laži i obmana je potrebno da hrvatski građani shvate da, dok sami ne poduzmu nešto, dok se ne pozatvaraju lopovi i manipulatori i dok im se ne oduzme sve ono što su oteli, nema boljitka ni pravde, a kamoli života u blagostanju i sigurnosti kakvoga su mnogi obični građani očekivali od demokratskog sustava?
Hrvatski građani trebaju razviti svijest da je odgovornost na njima samima, a ne na šaci političara, pretvorenih komunističkih funkcionera koji se guraju u prvi plan isključivo radi profiterstva i samopromidžbe. Zašto bi Hrvati dopuštali da im se, primjerice, za mjesto ministra vanjskih poslova nameću politički kadrovi poput Vesne Pusić koja je na predsjedničkim izborima osvojila sedam posto glasova? I to sedam posto glasova od onih 44 posto Hrvata koji su se nekako uspjeli motivirati da izađu na birališta. Odakle političarima s takvom “popularnošću” hrabrost i legitimitet da se uvijek iznova kandidiraju za vlast, da i dalje sebe umišljaju kao rado viđene zastupnike nacionalnih interesa?
Kada već među aktualnom skupinom političara nema onih kojima vrijedi pokloniti svoj glas i svoje povjerenje, građani počevši od najmanjih sredina bi trebali tražiti povjerljive kadrove iz svojih redova, poštene i kvalitetne, stručne i talentirane ljude. I takvih na sreću ima u Hrvatskoj. A ima ih i u dijaspori. Njima treba dati povjerenje i šansu.
Kukuriku sastanci poput onog u Belom Manastiru pokazuju da se demokratski sustav i politička kultura u Hrvatskoj još uvijek nalaze u pelenama. Dok cijeli niz ekonomskih stručnjaka upozorava na to da Hrvatskoj ono najgore tek slijedi i da će prije ili kasnije doći do inflacije, bankrota i potpunog financijskog sloma države i kućanstava, vesela družina oporbenjaka se usuđuje razmećati o tome kako su oni u stanju spasiti državu. Vidjeli smo tu njihovu sposobnost prije nekoliko godina, a sada se uvjeravamo u veliko znanje njihovih kolega iz HDZ-a. A sve nam je gore i gore…
Narod koji je pristao biti vođen na dug i rasporadaju imovine, narod koji se navikao da gleda u političku elitu i vodstvo kao u one koji odlučuju o svemu, takav narod konačno mora progledati, postati svijestan situacije i preuzeti stvari u svoje ruke. Je li Varšavska prvi znak buđenja? Tko će prvi lupiti šakom o stol?
Neki novi Nijemci
PIŠE EDI ZELIĆ
Umjesto za Klinsmanna, Matthäusa, Brehmea ili Völlera, Nijemci ovih dana navijaju za Khediru, Cacaua, Boatenga i Özila. Nikada prije za njemačku nogometnu reprezentaciju nije nastupalo toliko igrača s migracijskom pozadinom. Njemački „Elf“ u međuvremenu reflektira realnost njemačkoga društva koje je obilježeno i koje će i dalje ovisiti o doseljenicima i strancima. Kako im prema najnovijim studijama njemački obrazovni sustav još uvijek dobrim dijelom zatvara mogućnost karijere u drugim društvenim područjima, mnoga djeca stranaca pokušavaju putem sporta doći do željenoga uspjeha. Premda su „gastarbajteri“ barem sporadično oduvijek bili prisutni u njemačkoj reprezentaciji, sjetimo se tek Posipala, Abramczika, Hartwiga, Asamoaha, ili Owomoyele, tek je ove godine njihova uloga postala uistinu nezaobilazna. Ni manje ni više nego jedanaest od 23 aktualna reprezentativca vuče strane korijene. U mladoj reprezentaciji U19 čak dvije trećine igrača porijeklom je iz inozemstva.
Njemačkom nogometnom savezu (DFB) trebalo je jako dugo dok uoči potencijale „nogometnih migranata“ koji osim njemačke discipline u igru donose lucidnost i tehniku. Trebalo je zapravo najprije doći do krize njemačkoga nogometa da bi se iz temelja promjenile neke stvari. Loše odigrano SP 1998. i EP 2000. godine doveli su do spoznaje da se u Njemačkoj nedovoljno radi na otkrivanju istinskih talenata. Takvom površinskom pristupu došao je konačno kraj i DFB je počeo intenzivirati rad s mladima, pojačavati procese skautiranja i surađivati sa strancima, njihovim klubovima i udrugama. Naravno da je privlačenju migranata u njemačke selekcije uvelike pridonijela i paralelna društvena rasprava o integraciji.
Uspjesi Özila, Boatenga, Marina, Klosea i ekipe, tako se barem nadaju u DFB-u, sada bi mogli privući još veći broj talentiranih stranaca u njemačke klubove i reprezentativne selekcije na pokrajinskoj i nacionalnoj razini. Možda se uskoro u „Elfu“ nađe i prvi Hrvat? Premda nam to ne bi bilo drago, gledajući iz njemačke perspektive, DFB bi bio stvarno glup da prepusti talente rođene i obrazovane u Njemačkoj, nogometnim savezima ostalih zemalja koje bi rado došle na gotovo i pokupile igrača u čiji razvoj nisu uložili ni centa.
Međutim, pošto se život ne sastoji samo od nogometa, pravo je pitanje da li će Nijemci uspjeti projicirati aktualni integrativni san s nogometnog travnjaka na cijelo društvo i senzibilizirati građane na potrebe forsiranja integracije i daljneg useljavanja? Aktualna situacija naliči više na kakvo virtualno zajedništvo, svi se raduju, stari i mladi, siromašni i bogati, ali je to ipak prolazna situacija. Nakon večerašnje utakmice za treće mjesto stvari će za Nijemce izgledati drukčije. Bit će, stoga, od odlučujuće važnosti da li će Nijemci uspjeti pretvoriti svoj ljetni san u svakodnevnu priču i da li će se naći umjetnici, znanstvenici i novinari koji će širiti ljetne priče iz nogometnog sna na obične dane bez nogometa.
Kada je riječ o integraciji, često se pri tome misli na približavanje i srastanje dviju različitih skupina ili dva naoko različita dijela društva. Međutim, upravo njemačka reprezentacija zadnjih je tjedana pokazala da je integracija nešto drugo, nešto više. Integracija je povezana i s patriotizmom. Upravo mladići poput Özila, Khedire ili Podolskija identificiraju se s Njemačkom i srcem igraju za svoju novu domovinu. Naravno da igraju za novac, ali ipak se u južnoafričkom zraku čak i na udaljenosti od osam tisuća kilometara osjeća da postoji dobro raspoloženje unutar njemačke momčadi, igra se složno, zdušno se zalaže za crno-bijeli dres.
Pažnja aktualne integracijske diskusije, može se primjetiti, sve se više preusmjerava na identitet zemlje koja prima doseljenike. Kako se taj identitet može najbolje shvatiti i u idealnom slučaju povezati s patriotskim osjećajima? Ni Nizozemci, ni Englezi ni Amerikanci ne moraju iznova izmišljati svoje zemlje. Oni su u stanju integrirati, jer vole svoju zemlju. Patriotski su raspoloženi. U Njemačkoj takvo shvaćanje situacije još uvijek nailazi na sumnjičavost. Svaki pokušaj isticanja patriotizma vrlo brzo se etiketira desničarskim. Izuzetak su razdoblja europskih ili svjetskih smotri nogometa kada građani bez loše savjesti postavljaju njemačke zastavice na balkone i automobile. Drugim riječima, odnosi između patriotizma i integracije u Njemačkoj su izvrnuti naopako. Smatra se da bi tek kroz useljenje Njemačka trebala dobiti dodatnu vrijednost. To, međutim, nema veze s integracijom nego prije sa strahom od integracije.
Nitko Njemačku ne mora na novo izmisliti. Svaka nacija sastoji se od mnogih priča, dobrih i loših, lijepih i ružnih. Svaka nacija ima svoja lica, svoja djela, svoja mjesta i trenutke. Njemačka sebe treba shvaćati i prezentirati poput događaja koji ne možete objasniti, nego tek prepričati. Upravo u tome i leži ono nešto što bi čak i doseljenika moglo vezati za Njemačku. Njemačka nogometna reprezentacija, primjerice, ima mnoga lica. Ali ne radi se o kakvoj dosadnoj selekciji, nego o igračima koji su vezani za Njemačku. Kada ta reprezentacija igra, događa se jedan dio Njemačke.
Tuga s juga
PIŠE EDI ZELIĆ
Mail: edi.zelic@t-online.de
Zbog monopola Zagreba Split postaje Napulj, ministar kulture Božo Biškupić Splićanima zabranjuje postavljanje Mucala na čelo Hrvatskog narodnog kazališta, Zagrepčani odlučuju o svim bitnim gospodarskim i investicijskim pitanjima u Dalmaciji… Tako otprilike glase naslovi i komentari koje smo proteklih dana mogli pročitati u raznim medijima koji su, čini se, iznova otkrili temu prevelike centraliziranosti Hrvatske i zapostavljenosti mnogih regija, naročito Dalmacije i naročito Splita.
Premda se i u ovoj kolumni često pisalo o nedovoljnoj uključenosti regionalnih i lokalnih vlasti u procese odlučivanja u Hrvatskoj, nekoliko stvari valja još jednom pojasniti i izdvojiti.
Zagreb nije samo centar političke moći, nego i ekonomskog utjecaja. Onaj tko ima novac, naravno ima i moć. Po aktualnom modelu u Hrvatskoj, sav novac teče u metropolu, a tek minimalni dio se vraća u „periferiju“. Politički moćnici, dobro je to napisao jedan kolega novinar, prihode dijele po modelima političke podobnosti ili nekim drugim vezama. Četiri najveća dalmatinska grada – Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik – zajedno imaju tri i pol puta manji proračun od Zagreba. Pedeset najmoćnijih tvrtki u državi gotovo bez iznimke imaju središte u Zagrebu. Novac državnih tvrtki poput HEP-a, Hrvatskih šuma, Hrvatskih željeznica ili Hrvatskih cesta također se nalazi u Zagrebu, baš kao i novac iz mirovinskih i zdravstvenih fondova. Prosječna splitska plaća iznosi oko 4800 kuna, dok u Zagrebu prosječno mjesečno primanje iznosi oko 6000 kuna. Split je drugi grad u državi po broju stanovnika, ali je zato prvi po broju obrazovanih mladih ljudi koji ne mogu naći posao. Na koncu, zbog centralizirane državne birokracije diljem Dalmacije “na čekanju” su investicije i projekti “teški” čak 3 milijarde eura.
Ako je suditi po nedavno izglasanoj Strategiji regionalnog razvoja i cilju Vlade Republike Hrvatske da se omoguće jednaki uvjeti života građanima u svim krajevima Hrvatske, pred Hrvatskom je ogroman posao. Naime, pravi problemi i ne leže u Splitu, Šibeniku ili Dubrovniku. Oni se tek mogu uočiti putovanjem kroz sela Dalmatinske zagore, gradove poput Knina, Obrovca, Benkovca, Drniša, Sinja, Trilja, Vrgorca. Gdje nema posla, nema ni života, a tuga i žalost kao da su upotpunjeni smećem pored prometnica, olupinama automobila i starih perilica za rublje. „Tristesse“, rekli bi Francuzi. I povrh šetnje ili vožnje kroz dalmatinsku stvarnost, i struka pred ambiciozne ciljeve hrvatske vlade stavlja gotovo nepremostive prepreke. Naime, decentralizacija je prijeko potrebna na čak tri razine. Prvo, administrativna decentralizacija koja obuhvaća prenošenje upravnih poslova na regionalne i lokalne razine. Drugo, izvršna decentralizacija koja znači da osim većih administrativnih ovlasti, regionalna i lokalna razina preuzima i samostalno rješavanje zadataka za koje se inače brinulo resorno ministarstvo. Treće, zakonodavna decentralizacija koja ovlašćuje regionalne parlamente da predlažu, izrađuju i donose zakone u unaprijed dogovorenim političkim resorima. Tek kada se ova tri koraka ispune, Hrvatska će ostvariti princip supsidijarnosti, inače jednu od temeljnih vrijednosti Europske unije, po kojoj se za rješavanje problema uvijek najprije brine najniža razina vlasti.
Naravno da u korak s prenošenjem ovlasti iz centra moći na regionalnu i lokalnu razinu treba ići i adekvatna preraspodjela poreznog kolača i stavljanje na raspolaganje većeg dijela novca iz porezne blagajne općinama i lokalnoj samoupravi, pogotovo onoj koja je i zaslužna za ostvarivanje raznih prihoda, primjerice kroz gospodarstvo ili turizam. Istodobno se ne smije zaboraviti da ni najveće inzistiranje na smanjenju centralizacije ne donosi rezultat ako u redovima lokalne vlasti ne sjede stručni, agilni i inovativni ljudi. To je, na žalost, slučaj tek u iznimkama.
Dokaz da se odgovarajućim projektima i agilnošću vlastodržaca mogu postići rezultati i usred centraliziranog sustava pružaju, primjerice, Dugopolje ili Zadar. Također se veliki uspjesi bilježe u Istri i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Drugim riječima, prije nego što se počne kritizirati bilo koga i prije nego što se bude regionalni antagonizmi, i Splićani bi se mogli i trebali zapitati tko im je kriv što Istra pod istim uvjetima čini 35% hrvatskog turizma ili što se prilikom dolaska u sređeno Međimurje i li varaždinsku zupaniju osjećate kao da ste došli u Austriju? Tko je Splićanima kriv da je Istra vodeća i po proizvodnji maslinovog ulja premda samo na Braču ima više stabala nego u cijeloj Istri? Tko je Splitu kriv što mu trajektna luka izgleda kao prije 30 godina, što pazar liči na kakvu tržnicu u Istanbulu i što sahtovi po glavnim prometnicama vire i pet centimetara iznad uništenog asfalta? Nekada je dobro najprije počistiti svoje dvorište prije nego što se kritizira i pametuje drugima, a u tome su Splićani valjda prvaci svita. Valja se uhvatiti posla, iako svi znamo da je najljepše dolazit u podne na posao, a još bolje stavit sunčane cvike i pijuckati kavu na Rivi.
Prazne tribine
PIŠE EDI ZELIĆ
edi.zelic@t-online.de
Poput Sjeverne Irske i Izraela, Hrvatska također ima brojno iseljeništvo. Gotovo jednak broj Hrvata i njihovih potomaka živi izvan Republike Hrvatske. Hrvati izvan Domovine obveza su i dužnost svih hrvatskih vlada, a ono što je potrebno jest jedinstvena strategija na kojoj rade Hrvatska vlada i Hrvatski sabor.
U svrhu donošenja kvalitetne strategije posebno je važna otvorena rasprava u iseljeništvu i suradnja s institucijama odgovornim za iseljeništvo kao što su Odbor za Hrvate izvan Domovine, Hrvatska matica iseljenika, itd. Kako će Zakon o prebivalištu utjecati na položaj Hrvata u BiH? Na koji se način iseljeništvo može uključiti u izradu strategije?
Što iseljeništvu donose promjene u Zakonu o izborima zastupnika u Hrvatski sabor? Što znače tri mjesta za iseljeništvo u Hrvatskom saboru? Dosadašnje i buduće stanje iseljeništva? Kako i na koji način je iseljeništvo dosada utjecalo na politiku u RH, a kako će u buduće?“
Ovaj uvodni tekst preuzet je iz poziva nekoliko hrvatskih udruga na tribinu pod nazivom „Strategija za iseljeništvo i promjena u zakonu o izborima“, koja će se održati ovog vikenda u Frankfurtu te u sličnoj varijanti u Stuttgartu. Čitajući prekrasne prve rečenice poziva, prosječnom iseljeniku trebalo bi doći milo oko srca zbog velike brige koju za njega i njegov položaj ulažu hrvatske institucije. Čovječe, Hrvati u iseljeništvu su obveza i dužnost svih hrvatskih vlada, potrebno ih je strateški uključiti u razvoj Hrvatske i otvorenom raspravom animirati da i sami unose svoje prijedloge. Zvuči famozno, zar ne? Međutim, već u drugom dijelu poziva postaje jasno da bi nešto moglo biti trulo. Riječ je o Zakonu o prebivalištu, očito spornom položaju Hrvata u BiH, promjenama u Zakonu o izborima, tri mjesta iseljeništva u Hrvatskom saboru, dosadašnjem i budućem stanju iseljeništva. Zar sve ipak nije tako bajno? Zar se u Hrvatskoj događaju stvari koje baš i ne impliciraju da je iseljena Hrvatska opće priznati i poznati potencijal koji domovinska Hrvatska obavezno mora iskoristiti?
Mnogo toga je već napisano u kontekstu odnosa domovinske i iseljene Hrvatske, te izrade kojekakvih strategija o suradnji s iseljeništvom koje bi, ako je suditi po godinama kojima se već pišu, trebale postati „spasonosnim zapovjedima“ za budući razvoj Hrvatske. Onaj tko barem sporadično prati politička zbivanja u domovini i iseljeništvu vjerojatno će se zapitati kako to da se „otvorena rasprava s iseljeništvom“ nekako uvijek započinje u predizborno vrijeme ili u vrijeme registracije birača? Zašto takve rasprave nema, primjerice, s konkretnim ciljem definiranja problema, ideja, nadanja, projekata i potencijala Hrvata u Njemačkoj te s iznošenjem istih u saborskim raspravama? Pri tome ne mora biti ni bitno da li ti „njemački Hrvati“ imaju prebivalište u Hrvatskoj i u kojoj izbornoj jedinici glasuju ili ne glasuju. Za promjenu bi u fokusu pažnje mogla stajati samo korist koju bi Hrvatska mogla imati od njihova iskustva, znanja i talenta…
Takvo što je teško izvedivo iz razloga što se naši političari pojavljuju s ciljem da jeftinom demagogijom prikupe što više glasova ideološki često zaslijepljenog dijela glasačkoga korpusa koje na žalost brzo zaboravlja tko je glasovao za koje ustavne promjene, pa makar bile i najaktualnije. Svjesni da i u Njemačkoj živi veliki broj Hrvata iz BiH, a u strahu da bi se zbog najnovijih političkih odluka na nadolazećim izborima u Bosni i Hercegovini možda moglo ostati bez nekih, inače prilično sigurnih glasova, dolazi se na tribine u Njemačku, šalju se stranački pozivi s molbama za registraciju birača, ide se pametovati Hrvatima izvan domovine iznoseći im floskule u stilu „Glasujte Vi i dalje za nas jer oni drugi su još gori. Mi smo barem Hrvatine, a ne komunjare“.
I najnovije političke tribine koje, usput rečeno, ionako uvijek ugošćuju jedne te iste ljude i završavaju jednim te istim zaključcima, sigurno neće donijeti ništa novoga niti pozitivnoga za hrvatsko iseljeništvo. Iseljeništvo ne mogu zastupati, a ni o njemu govoriti političari koji ga nikada nisu doživjeli na vlastitoj koži. O iseljeništvu ne mogu razglabati zastupnici koji ne poznaju trendove njegova razvoja niti njegovu današnju strukturu. Iseljeništvo se dovoljno dugo nalazilo u ulozi krave muzare.
Budućnost hrvatskog iseljeništva leži prvenstveno u iseljeništvu, a ne u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Rijetki su oni, pogotovo mladi i stručni iseljenici, koji će se „vratiti“ u zemlju svojih roditelja. Za takvo što ne postoji izražena želja niti politička volja u domovini. Njihov životni epicentar, dakle, ostaje u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Australiji, Kanadi… U tim zemljama su rođeni, odrasli, školovani i našli su zaposlenja. Jednom riječju, odlično su integrirani. Upravo u toj integraciji trebaju poronalaziti svoju budućnost i budućnost svoje domovine, ako im je još do nje stalo. Razni integracijski programi, primjerice u Njemačkoj, daju ogromne šanse migrantima da sudjeluju u bitnim, inovativnim društvenim procesima, pa tako i u procesima odlučivanja. Njemačka država i EU na raspolaganje stavljaju subvencije kvalitetno razrađenim projektima kojima mogu profitirati prvenstveno migranti, dakle i hrvatski iseljenici, ali i njemačko društvo, a na koncu i Hrvatska. Može li takvu perspektivu nadmašiti spasonosna strategija hrvatske vlade i saborskih odbora? Sudeći po porođajnim mukama, teško…Ali ako može, dajte da vidimo.
Dijaspora u zemlji čudesa
Piše Edi Zelić
Nakon duge faze pregovora i rasprava, HDZ i SDP su se dogovorili o budućim ustavnim promjenama i novom izbornom zakonu po kojem će tzv. dijaspora birati tri fiksna zastupnika u Saboru. Kako bi se eventualne manipulacije isključile, glasovanje će se odvijati isključivo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Republike Hrvatske u inozemstvu. Najviše će se nove promjene izbornih pravila definitivno osjetiti u Bosni i Hercegovini, gdje je na prošlim parlamentarnim izborima bilo otvoreno više od 120 biračkih mjesta, dok će ih u buduće biti samo četiri.
Premijerka Jadranka Kosor zadovoljna je dogovorom i sto posto sigurna da će izmjene Ustava biti dovršene do sredine srpnja te da će Hrvatska završiti pregovore s EU do kraja godine. SDP-ovac Zoran Milanović kaže da rješenje “nije savršeno, ali da je dobar kompromis”. I pripadnici ostalih stranaka u Hrvatskoj uglavnom ističu zadovoljstvo da je problem glasovanja dijaspore konačno skinut sa stola.
Međutim, više je nego jasno da velikoj većini hrvatskih političara uopće nije jasno što je dijaspora, kako ona danas izgleda, niti se itko pokušava zapitati kakve su se strukturalne promjene dogodile u dijaspori kroz prošlih 20, 30 pa i 40 godina. Za potencijale dijaspore, znanje i stručnost mlade generacije iseljenika koja je stasala diljem svijeta nitko u Hrvatskoj ne mari.
No, krenimo redom. Riječ dijaspora po grčkoj definiciji je naziv za osobe ili za dio jednog naroda koji je bio prisiljen napustiti svoju korijensku zemlju, bivajući tako raspršen na sve strane svijeta. Mnogi narodi svijeta imaju svoju dijasporu, tako i Hrvati. S druge strane, Hrvati u Bosni i Hercegovini su konstitutivni narod, odnosno barem bi to prema bosanskohercegovačkom ustavu trebali biti. Mali je broj onih koji su iz Hrvatske preselili u BiH (više ih je u obrnutom smjeru) a da bi ih se imalo pravo nazivati “dijasporom”. Hrvatska se dijaspora nalazi u SAD-u, Australiji, Kanadi, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i ostalim zemljama, ali ne u Bosni i Hercegovini, jer su tamo Hrvati – autohtoni i zbog toga se njihovo pravo glasa na izborima u Hrvatskoj s pravom smanjuje, a sudeći po pravilima političke teorije čak bi se trebalo i ukinuti.
No, kako god izgledao novi izborni ključ i koliko god mnogi u dijaspori i Bosni i Hercegovini smatrali da su im prava sudjelovanja u procesu političkoga odlučivanja u Hrvatskoj zakinuta ili srezana, najžalosnija je zapravo činjenica da se i najnovija odluka hrvatske vlasti pravda traženjima iz Bruxellesa i uvjetovanjem Europske unije. Naravno da to nije uopće tako. Europsku uniju previše ne zanima kako će izgledati izborni zakon u Hrvatskoj i kako će biti regulirano pravo sudjelovanja dijaspore. Uostalom, dijaspora je i do sada tek minimalno utjecala na rezultate izbora u Hrvatskoj.
Što je, dakle, posrijedi? Političari krivca još jednom traže negdje drugo, a ne kod sebe i ne među silom onih birača s prebivalištem u Hrvatskoj koji zbog toga što su realizirali da su upravo svi političari isti pokvarenjaci ne izlaze na birališta. Iza zajedničke odluke hrvatske vlade i opozicije ni ovaj put se ne krije nikakva strategija niti ozbiljnije razmišljanje o beneficijama koje bi Hrvatska mogla izvući od svoje dijaspore.
Da je sreće i pameti, nova izborna pravila morala bi ići pod ruku s ozbiljnijim i odgovornijim odnosom Zagreba prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, koji su do sada uglavnom instrumentalizirani za političke potrebe jedne, zna se koje stranke. S druge strane, Hrvati su u Bosni i Hercegovini dovedeni u potpuno podređeni položaj unutar Federacije BiH koja ne samo da nije dostojna poziciji konstitutivnog naroda, nego se pred činjenicom postojanja Republike Srpske čini pravom pljuskom u lice Hrvatima, a i hrvatskoj državi.
Da je sreće i pameti, nova izborna pravila bi također morala ići ruku pod ruku s aktivnom strategijom vrbovanja mladih, stručnih talenata iz dijaspore koji svojim znanjem i iskustvom mogu pridonijeti napretku Hrvatske prema europskim standardima i prema načinu življenja na Zapadu, kamo aktualna politička garnitura u Hrvatskoj po ničemu ne pripada.
U Europi nikome ne trebaju hrvatske diskusije i prepucavanja kakva ih na dnevnom političkom redu vidimo svakodnevno. U tim hrvatskim debatama jedan optužuje Tita za zločine, dok drugi uzvraća kako su i ustaše činili pokolje. Jedan viče na SDP-ovce da su komunjare, dok se drugi pravda da je HDZ stranka komunista presvučenih u državotvorne konzervativce. Jedan tvrdi da je Stipe pokrao tvornice u privatizaciji, dok drugi uzvraća kako je Ante o tome šutio uzimajući proviziju u svoj džep. Na pitanje se odgovara protupitanjem. Tužbi slijedi protutužba. Napretka nema. Kazne nema. Svatko radi što hoće. Tek kada se u Hrvatskoj počnu javne rasprave voditi argumentirano i temeljeno na znanju, iskustvu i stručnoj spremi, možda će se okupiti i stvoriti generacija političara koja će Lijepu našu povesti prema svijetlijoj budućnosti. To mogu realizirati i Hrvati iz dijaspore. Za to im pravo glasa i ne treba.
GORDIJSKI ČVOR
PIŠE EDI ZELIĆ
Od početka prosinca u Europskoj uniji stupio je na snagu dugo osporavani Lisabonski ugovor. Bio je to razlog za slavlje mnogih eurofila koji su se radovali nadajući se da će na novoj pravnoj osnovi Europska unija bolje i efikasnije reagirati na Read more
